Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1209/11 (M. L.)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Povrat stana
  • Građanski postupak
  • Stanovi JNA
  • Miješanje u imovinu
  • Naknada
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1209/11

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1209/11, rješavajući apelaciju Maksima Lučića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Maksima Lučića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da apelantu obezbijedi prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja apelantovog zahtjeva.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Maksim Lučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Herceg-Novog, Republika Crna Gora, kojeg zastupa Bojan Ćorović, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. marta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0- Rev-10-001361 od 11. novembra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000900 od 21. januara 2009. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-3801/04 od 7. decembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 6. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju, dok je od Opštinskog suda 17. marta 2014. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P- 3801/04.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. februara 2014. godine, Kantonalni sud 18. marta 2014. godine, Opštinski sud 21. februara 2014. godine, Pravobranilaštvo 18. februara 2014. godine, dok je Opštinski sud 27. marta 2014. godine dostavio na uvid traženi spis.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 27. oktobra 2004. godine pred Opštinskim sudom pokrenuo parnični postupak protiv Ministarstva odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) i predložio da sud nakon sprovedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji nekretnina - stana u Sarajevu, u Zagrebačkoj ulici broj 57, po strukturi bliže označenog izrekom prvostepene Presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) I br. 3513-729-4, zaključen 10. februara 1992. godine između apelanta i SSNO – Vojne ustanove za upravljanje Stambenim fondom JNA (u daljnjem tekstu: SSNO), kao pravnim prednikom tuženog (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), da je na temelju tog ugovora stekao pravo svojine na predmetnom stanu, te da je tuženi dužan trpjeti da se apelant uknjiži u knjigu položenih ugovora u Zemljišnoknjižnom uredu Opštinskog suda u Sarajevu kao vlasnik tog stana sa dijelom 1/1 i uvede u njegov posjed.

6. Opštinski sud je od tuženog 10. novembra 2004. godine zatražio odgovor na tužbu. Tuženi je odgovor dostavio 19. novembra 2004. godine. Iz spisa predmeta proizilazi da je prvo pripremno ročište u ovom predmetu bilo zakazano za 11. april 2005. godine, ali da nije održano i da su nakon toga zakazana i održana još dva ročišta.

7. Presudom Opštinskog suda broj P-3801/04 od 7. decembra 2005. godine u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan predmetni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen 10. februara 1992. godine između apelanta i SSNO, da je na temelju tog ugovora stekao pravo svojine na predmetnom stanu i da je tuženi dužan trpjeti da se apelant uknjiži kao vlasnik u knjigu položenih ugovora u Zemljišnoknjižnom uredu Opštinskog suda kao vlasnik sa dijelom 1/1 i uvede u posjed stana, te da se Zemljišnoknjižnom uredu naloži da se na temelju presude u knjizi položenih ugovora Opštine Novo Sarajevo apelant uknjiži kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1 i na zajedničkim dijelovima stambene zgrade. Istom presudom je usvojen zahtjev tuženog vezan za troškove parničnog postupka, tako što je apelant obavezan tuženom nadoknaditi navedene troškove u iznosu od 2.200,00 KM.

8. Opštinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon brojnih izvedenih dokaza utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant na temelju ugovora o korišćenju predmetnog stana postao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1986. godine, koji mu je dodijelio SSNO i sa kojim je apelant 10. februara 1992. godine zaključio predmetni ugovor o kupoprodaji tog stana, ovjeren pečatom i potpisom SSNO kao prodavca i potpisom apelanta kao kupca, kao i pečatom Osnovnog suda u Sarajevu. Opštinski sud je dalje utvrdio da je apelant SSNO kao prodavcu, na ime kupoprodajne cijene za predmetni stan, isplatio iznos od 811.512,00 (tadašnjih) jugoslovenskih dinara, a da je 10. februara 1992. godine Gradskoj upravi društvenih prihoda izvršio uplatu poreza na promet nekretnina. Uvidom u evidenciju knjige državljana Opštine Novo Sarajevo, uvjerenje broj 4297, utvrđeno je da je apelant upisan u matičnu evidenciju knjige državljana navedene opštine. Opštinski sud je, takođe, utvrdio da je premetni stan rješenjem od 24. septembra 1996. godine proglašen trajno napuštenim, na temelju čega je apelantu prestao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Utvrđeno je da je apelant Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) 7. januara 1999. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, koji je odbijen rješenjem od 13. januara 2000. godine. Dalje je utvrđeno da je Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) rješenjem od 11. maja 2000. godine odbilo žalbu apelanta protiv rješenja Uprave uz obrazloženje da se apelant ne može smatrati izbjeglicom, jer je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama (u daljnjem tekstu: OS) van teritorije Bosne i Hercegovine. Osim toga je utvrđeno da je odlukom Komisije za imovinskopravne zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 16. aprila 2002. godine odbačen zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana uz obrazloženje, da je apelant poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi u OS van teritorije BiH zbog čega se ne smatra izbjeglim i raseljenim licem. Iz dopisa Ministarstva odbrane Banja Luka od 3. marta 2005. godine Opštinski sud je utvrdio da je tuženi obaviješten da je apelant svoje stambeno pitanje riješio po osnovu zakupa u Beogradu, iz Stambenog fonda Vojske Srbije i Crne Gore, a iz rješenja Vojne pošte broj 5437 Međugarnizona - Stambena komisija broj I-88 od 6. decembra 1999. godine proizilazi da je apelant sa Vojnom poštom ER 4212 23. oktobra 2000. godine zaključio ugovor o zakupu stana u Herceg-Novom. Dalje, iz „Službenog vojnog lista Savezne Republike Jugoslavije“ broj 14701 utvrđeno je da je apelantu kao sanitetskom pukovniku Vojske Jugoslavije, naredbom načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije od 3. aprila 2001. godine, prestala profesionalna služba u OS.

9. Opštinski sud je istakao da je članom 2 stav 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 54/04 od 16. oktobra 2004. godine) propisano da se član 39 stav 2e mijenja i glasi „ da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39 stav 1 Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava svojine po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od FBiH, utvrđenu u skladu sa članom 18 Zakona, umanjenu za amortizaciju“. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je izrazio stav da apelant „nema pravo na uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu, jer je nesporno da je nakon 14.12.1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH iz kojeg razloga [apelant] nije ostvario ni pravo na povrat predmetnog stana i to po članu 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova).

10. Apelant je 17. januara 2006. godine izjavio žalbu protiv presude Opštinskog suda od 7. decembra 2005. godine zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, koja je tuženom dostavljena na odgovor 19. januara 2006. godine. Odgovor tuženog je dostavljen Opštinskom sudu 23. maja 2006. godine.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-000900 od 21. januara 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv presude prvostepenog suda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te istakao da je Zakon o prodaji stanova u konkretnom slučaju lex specialis, te da su legalno korišćenje stana i zaključenje pravno obavezujućeg ugovora prije 6. aprila 1992. godine „dva uslova koja moraju biti kumulativno ispunjena da bi tužena izdala nalog za knjiženje“. Navedeno je da apelant nije ostvario pravo na povrat stana, odnosno da ne koristi predmetni stan, te da je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, zbog čega i po stavu Kantonalnog suda nisu ispunjeni uslovi propisani odredbama čl. 15, 39 i 39a. Zakona o prodaji stanova za udovoljavanje postavljenom tužbenom zahtjevu. S obzirom na navedeno, istaknuto je da je prvostepeni sud na temelju potpuno pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te pravilnom primjenom materijalnog prava apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

12. Apelant je 7. jula 2009. godine protiv presude Kantonalnog suda od 21. januara 2009. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-10-001361 od 11. novembra 2010. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, te ispitujući pobijanu presudu u okviru razloga revizije primjenom člana 241 ZPP, odlučio kao u izreci presude. Naime, smatra da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. Navedeno je da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelant 10. februara 1992. godine zaključio predmetni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, da je platio kupoprodajnu cijenu, te da je kod gradske uprave platio porez na nekretnine. Takođe je utvrđeno da je apelant predmetni stan napustio, da nije u posjedu stana, da mu je prestalo stanarsko pravo, te da njegovom zahtjevu za vraćanje u posjed tog stana nije udovoljeno jer je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi van teritorije BiH. Po ocjeni Vrhovnog suda, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, te relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova, pravilan je stav nižestepenih sudova da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Istaknuto je da je neosnovan apelantov navod o povredi odredbi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) „ s obzirom na to da je na legalan način utvrđeno da predmetni stan nije imovina [apelanta] niti njegov dom“. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da apelant „ima samo, kao je to propisano članom 39a [očigledna greška u pisanju jer je navedeno regulisano članom 39e] Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, pravo da podnese zahtjev za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu (otkup), izuzev ako se dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana van teritorije BiH“.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama, zbog nemogućnosti da vrati u posjed predmetni stan koji mu je dodijeljen na korišćenje 1986. godine, za koji je zaključio kupoprodajni ugovor sa pravnim prednikom tuženog SSNO, platio kupoprodajnu cijenu kao i porez na promet nepokretnosti, zbog nemogućnosti uknjižbe svojine na navedenom stanu u zemljišnim knjigama na njegovo ime, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da se osporene presude temelje na lex specialis propisima donesenim od interesnih grupa koje drže vlast u BiH, pri čemu su zanemarena prava koja mu pripadaju i koja su propisana Evropskom konvencijom, posebno pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, kako navodi, stanarsko pravo predstavlja imovinu zaštićenu Evropskom konvencijom. Budući da posjeduje pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana, ističe da mu nije jasno zbog čega je lišen svoje imovine. Apelant, takođe, navodi da nije stekao stanarsko pravo ili otkupio drugi stan van teritorije BiH, što proizilazi iz uvjerenja Centra vojnomedicinske ustanove „Meljine“ i ugovora o zakupu stana na određeno vrijeme od 23. oktobra 2000. godine. Osim toga, smatra da mu je zbog dužine predmetnog postupka koji je pokrenuo tužbom 27. oktobra 2004. godine i koji je trajao do 10. januara 2011. godine povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom predmetu nema kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji, kao i odredaba Evropske konvencije, da apelant u suštini pobija činjenično stanje što u postupku o apelaciji nije dozvoljeno. Stoga predlaže se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Opštinski sud je naveo da ostaje kod obrazloženja datog u presudi tog suda, tačnije smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, posebno pravo na imovinu koje u skladu sa relevantnim zakonskim propisima apelant može ostvariti protiv FBiH.

17. Federalno pravobranilaštvo ističe da je apelacija neosnovana i s tim u vezi ukazuje da je apelant svoje stambeno pitanje riješio iz novoformiranog Stambenog fonda Vojske Jugoslavije, kasnije Zajednice Srbije i Crne Gore, u Herceg-Novom. Međutim, slijedeći praksu Evropskog suda u presudama Đokić protiv Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) i Mago i dr. protiv BiH, zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu na koje se poziva u apelaciji, te stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase: Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“ broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, stjecanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

(Napomena: prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo sačinjen je samo za potrebe ove odluke.)

19. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 54/04) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 15/02) član 39. mijenja se i glasi:

„Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšom SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom osuguranju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskim aktima za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane-Federalnom ministarstvu obrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor, ako je zaključio pisani ugovor o otkupu do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.“

Član 2.

Član 39.e stav 2. mijenja se i glasi „Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1., Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđene u skladu sa članom 18. Zakona, umanjeno za amortizaciju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa vrijedećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.“

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-10-001361 od 11. novembra 2010. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. januara 2011. godine a apelaciju je podnio 14. marta 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

VII. Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e), f) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka od kojih je posljednja Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 37/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje regulišu pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu svojine na takvom stanu i pravo javnih vlasti da umjesto naturalne restitucije isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu sa poštivanjem prava na imovinu u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba, u daljnjem tekstu: presuda Đokić protiv BiH).

25. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima apelantovog slučaja smatra cjelishodnim prvenstveno razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bodne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

27. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

28. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje pravne valjanosti i ugovora o otkupu predmetnog stana, tzv. vojnog stana, koji je apelant kao nosilac stanarskog prava zaključio sa SSNO, uknjižbe prava svojine i predaje u posjed navedenog stana.

29. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je vezano za postavljeni apelantov tužbeni zahtjev u konkretnom predmetu gotovo identično pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 79/12, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39e stav 2 Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava svojine po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu sa relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta djelimično usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da obezbijedi ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.

30. U navedenoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) sa pravnim prednikom tuženog, zaključio da predmetni stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu opšteg principa mirnog uživanja imovine i zaključio da „nesporno je da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu“ (tačka 32 do 34). Dalje, odgovarajući na pitanje da li je je miješanje bilo «u skladu sa zakonom» i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na odluku u predmetu broj U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao ustavnost člana 39 Zakona o prodaji stanova, te utvrdio da je odredba člana 39a tog zakona u skladu sa odredbama člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine a da odredbe člana 39e st. 3 i 4 nisu u skladu sa tom odredbom Ustava), te odluku u predmetu Đokić protiv BiH . U tom kontekstu Ustavni sud je zaključio da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao da smatra „da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što su apelanti, koja, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana, nemaju pravo na uknjižbu prava svojine na tom stanu, niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava svojine u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed (tačka 47).

31. Ustavni sud je dalje istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (tačka 51).

32. Dovodeći u vezu činjenice u konkretnom predmetu sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev primjenom čl. 39 i 39a Zakona o prodaji stanova, kojim je apelant tražio da mu se prizna pravna valjanost ugovora o kupoprodaji koji je zaključio sa SSNO (koji je, prema utvrđenju redovnih sudova, otkupio i platio porez na promet nekretnina), uz obrazloženje redovnih sudova da nije ostvario pravo na povrat stana, koji je jedan od uslova za upis prava svojine na predmetnom stanu (član 39 Zakona o prodaji stanova), jer navedeni stan ne koristi, kao i imajući u vidu činjenicu da je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u OS van teritorije BiH. Međutim, nesporno je da predmetni stan, s obzirom na činjenično utvrđenje redovnih sudova, u smislu stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1205/08, predstavlja imovinu apelanta, da je osporenim odlukama kojim je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu (u smislu da nema pravno obavezujući ugovor, da nema pravo na uknjižbu predmetnog stana) došlo do miješanja u imovinu, da je bilo zakonito miješanje ali da nije bilo proporcionalno, pa je zbog toga došlo do povrede apelantovog prava na imovinu. Pri tome, vezano za utvrđenje redovnih sudova o postojanju ugovora o zakupu stana (prvo u Beogradu, a onda u Herceg-Novom), Ustavni sud ukazuje, u kontekstu relevantnih odredbi čl. 39, 39a i 39e Zakona o prodaji stanova i stavova iznesenih u presudi Đokić protiv BiH (tač. 40, 41 i 62), da se pravo zakupa „ne izjednačava sa stanarskim pravom u smislu mjerodavnog stambenog zakonodavstva”.

33. Dakle, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi, za razliku od stava sudova iz Odluke broj AP 1205/08 (u kojoj su utvrdili da apelanti u tom predmetu imaju pravno obavezujući ugovor), uz pozivanje na odredbu čl. 39 i 39a Zakona o prodaji stanova, zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan (za utvrđivanje pravne valjanosti predmetnog ugovora i upisa prava svojine u zemljišnoj knjizi) sa obrazloženjem da je apelant, iako je zaključio predmetni ugovor i izvršio sve obaveze po njemu (predmetni stan otkupio i platio porez na promet nepokretnosti), nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, te da umjesto upisa prava svojine po zaključenom ugovoru, ima pravo na naknadu od FBiH, utvrđenu u skladu sa članom 18 Zakona, umanjenu za amortizaciju. Ustavni sud dalje zapaža da, iako postoji određena nedosljednost redovnih sudova u vezi sa pozivanjem na odredbu člana 39 Zakona o prodaji stanova, da iz obrazloženja redovnih sudova nespornim proizilazi da su redovni sudovi zaključili da apelant ima pravo na naknadu u skladu sa relevantnom odredbom člana 39e kojim je propisano u kojim slučajevima lica koja su zaključila ugovor o otkupu stana sa SSNO imaju pravo na naknadu umjesto upisa prava svojine na stanovima koje su otkupili. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da je i u predmetu broj AP 1205/08, u kojem su redovni sudovi, pozivajući se na odredbu člana 39e stav 2 Zakona o prodaji stanova, koji je bio važeći u momentu odlučivanja po njihovom tužbenom zahtjevu, zaključili da „umjesto prava na upis svojine nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana“, utvrdio povredu apelantovih ustavnih prava i naložio Federaciji BiH da im obezbijedi ustavna prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine.

34. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je i apelantov položaj, iako su sudovi odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje da apelant ima pravno obavezujući ugovor, a obzirom na relevantne odredbe materijalnog prava i činjenično utvrđenje su trebali udovoljiti tom dijelu tužbenog zahtjeva, u konačnici identičan položaju apelanata iz predmeta broj AP 1205/08. U takvim okolnostima, iako su evidentni određeni propusti redovnih sudova, Ustavni sud smatra da ne bi bilo cjelishodno ukidanje osporenih odluka jer bi u konačnici apelantov položaj bio identičan, budući da su sudovi zaključili da, s obzirom na relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova, apelant ima pravo na naknadu sredstava po zaključenom ugovoru o otkupu predmetnog stana, izuzev, kako je obrazložio Vrhovni sud, „ako dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana van teritorije BiH.“

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, podržavajući praksu u navedenom predmetu broj AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi nakon utvrđivanja relevantnih činjenica apelantu obezbijedila prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12. Ostali navodi

36. Imajući u vidu navedeno i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je osporenim odlukama utvrđeno da apelant, umjesto prava na povrat stana, ima pravo na naknadu prema odredbama zakona za koje je Ustavni sud već utvrdio da su neustavne.

38. Na osnovu člana 59 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1209/11 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio