Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1599/11 (N. T.)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Stanarsko pravo
  • Ništavost
  • Aktivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1599/11

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1599/11, rješavajući apelaciju Neila Turkanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Neila Turkanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 053402 11 Rev od 22. februara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 053402 10Gž 2 od 30. decembra 2010.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 053402 02 P od 30. marta 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Neil Turkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rijeke, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Zoran Opačić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 053402 10 Gž 2 od 30. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 05340202 P od 30. marta 2010. Apelant je 9. maja 2012. godine dopunio apelaciju na način što je osporio Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 053402 11 Rev od 22. februara 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 7. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također je 1. aprila 2014. godine, na osnovu člana 23. važećih Pravila Ustavnog suda, od Marine Gatarić-Sredanović, Radenke Blaženović i Zavoda za izgradnju Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena i trećetuženi, odnosno tuženi) zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 13. februara, Okružni sud 17. februara, a Osnovni sud 21. februara 2014. godine. Drugotužena je dostavila odgovor na apelaciju 10. aprila 2014. godine, dok prvotužena i trećetuženi nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osnovni sud donio je Presudu broj 71 0 P 05340202 P od 30. marta 2010. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je ugovor o zamjeni stanova od 6. septembra zaključen između Hafe Redžanović i prvotužene ništav, te da se utvrdi da je ništav ugovor između prvotužene i drugotužene, oba za stan u Ulici Relje Krilatice broj 3 (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da se utvrdi da je drugotuženoj prestalo stanarsko pravo na spornom stanu, kao i zahtjev da se stan preda u posjed apelantu.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je ništav ugovor o zamjeni stanarskih prava zaključen između Hafe Redžanović (pravnog prednika apelanta) i prvotužene, kao i ugovor o zamjeni stanova između prvotužene i drugotužene, te da li je uslijed toga drugotuženoj prestalo stanarsko pravo, kao i da li apelantu pripada pravo na sporni stan.

7. Na osnovu izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je Hafa Redžanović bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, po osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog sa preduzećem za izgradnju Banje Luke. Prednik apelanta je sa prvotuženom zaključio ugovor o zamjeni stanova 6. septembra 1995. godine, i to sporni stan na kojem je bila nosilac stanarskog prava, za stan prvotužene koji se nalazi u Sarajevu na kojem je prvotužena bila nosilac stanarskog prava. Na ugovoru o zamjeni postoji saglasnost davaoca stana na korištenje (Izvršnog odbora Skupštine općine Banja Luka). Na predmetnom ugovoru ne postoji saglasnost davaoca stana u Sarajevu. U postupku je utvrđeno da je apelantova prednica umrla u Banjoj Luci 1996. godine, a da se apelant 1991. godine odselio u Rijeku. Na osnovu izvedenih dokaza, naročito iskaza svjedoka, te dokumentacije u spisu utvrđeno je da je apelant živio u zajedničkom domaćinstvu sa Hafom Redžanović i da joj je bio unuk, te da se odselio u Rijeku, gdje i danas živi. Također, na osnovu uvjerenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) utvrđeno je da Hafa Redžanović nije podnosila zahtjev za povrat spornog stana, odnosno da nema podnesenog zahtjeva za povrat stana na ime Hafa Redžanović. S tim u vezi, sud nije prihvatio navode svjedoka (Sajme Gajetić) koja je u svom iskazu navela da je ona podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, jer je taj iskaz u suprotnosti sa izvedenim materijalnim dokazima. U toku postupka je, također, utvrđeno na osnovu iskaza i navoda parničnih stranaka da se u predmetnom stanu sada nalazi drugotužena, a da se u stan uselila na osnovu odluke Centra za socijalni rad Banja Luka.

8. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu da se utvrdi ništavost ugovora, Osnovni sud je odlučio da je on neosnovan i odbio apelantovu tužbu u cijelosti. Po mišljenju Osnovnog suda, apelant nije imao pravnog interesa da traži utvrđivanje ništavosti ugovora, jer se ne nalazi u materijalnopravnom odnosu kako sa prvotuženom, tako ni sa drugotuženom. Osnovni sud je ukazao da je tačno da član 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da se svako zainteresirano lice može pozvati na ništavost ugovora. Međutim, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao takav interes. Navedeno je da iz izvedenih dokaza proizlazi da apelant nema nikakvo pravo u odnosu na sporni stan, jer iz uvjerenja Ministarstva proizlazi da se apelant nije obratio nadležnom organu u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 14. Zakona o prestanku primjene koja definira da se nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva može vratiti u predratni stan, te istakao da je u članu 16. definiran rok za povrat stana koji podnosi kako nosilac stanarskog prava, tako i član porodičnog domaćinstva, te je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova bio 19. april 2000. godine. Osnovni sud je naveo da nepodnošenje zahtjeva u navedenom roku dovodi do prestanka stanarskog prava na stanu, tako da su ugovor o korištenju stana, kao i apelantova prava na spornom stanu sa spomenutim danom prestala. Ako bi se i pošlo od pretpostavke da je apelant, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), u periodu od 1978. godine do 1991. godine bio član porodičnog domaćinstva Hafe Redžanović, po mišljenju suda, nepodnošenjem zahtjeva on se ne može smatrati licem koje ima pravo iz ZSO na spornom stanu. S obzirom na ovakvo činjenično utvrđenje, jasno proizlazi da se apelant ne može smatrati zainteresiranim licem, da u smislu odredaba ZOO traži utvrđivanje ništavosti ugovora o zamjeni, te apelant neosnovano traži da se utvrdi da je drugotuženoj prestalo stanarsko pravo na navedenom stanu i da mu se preda stan u posjed.

9. Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 053402 10 Gž 2 od 30. decembra 2010. godine kojom je odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio.

10. U obrazloženju presude Okružni sud jer naveo da je apelantov navod da on nije nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da zbog toga nije bio dužan da podnese zahtjev za povrat neosnovan. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 14. Zakona o prestanku primjene, kojim je propisano da i članovi porodičnog domaćinstva (definirani u članu 6. ZSO) imaju pravo na povrat u posjed stanova. Kako apelant nije dokazao da je u roku podnio zahtjev za povrat, prema mišljenju Okružnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da kod apelanta ne postoji ni pravni interes za poništenje ugovora o zamjeni. Okružni sud je naveo da je apelant, u skladu sa čl. 14, 15. i 16. Zakona o prestanku primjene, imao pravo da traži povrat stana u posjed od nadležnog Ministarstva, ali kako to nije uradio u skladu sa članom 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene, stanarsko pravo predratnog nosioca stanarskog prava, odnosno pravo na povrat člana porodičnog domaćinstva je prestalo. Zbog navedenog, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da apelant nije aktivno legitimiran u smislu člana 31. ZSO da traži da mu tužena preda sporni stan u posjed. Osim toga, Okružni sud je istakao da je rok iz člana 16. Zakona o prestanku primjene materijalne prirode i da je prekluzivan, te da se propuštanjem navedenog roka gubi samo pravo u materijalnom smislu, što proizlazi iz člana 2. Zakona o prestanku primjene. Također, Okružni sud je naveo da je neosnovan navod žalbe da je apelant podnio zahtjev za povrat nadležnom organu, a što je dokazao izjavom svjedoka. Okružni sud je naveo da se ova činjenica ne može dokazati izjavom svjedoka, posebno ako se ima u vidu pismeni dokaz nadležnog organa da takav zahtjev nije podnesen. Dalje je navedeno da taj sud ne može prihvatiti nove dokaze koje je apelant predlagao u skladu sa odredbom člana 207. stav 1. ZPP, kojom je određeno da se u žalbi ne mogu iznositi novi dokazi i činjenice, osim ako stranka ne dokaže da ih svojim krivicom nije mogla ranije iznijeti. Okružni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod da mu je presudom prvostepenog suda povrijeđeno pravo na imovinu. S tim u vezi je navedeno da je donošenjem Zakona o prestanku primjene ranijim nosiocima stanarskog prava omogućeno da vrate stanove u posjed, ali je zakonom određen i rok za podnošenje zahtjeva radi pravne sigurnosti. Donošenje i primjena Zakona o prestanku primjene, prema mišljenju suda, predstavlja zakonito miješanje vlasti u imovinu koje odgovara društvenim potrebama, te postoji srazmjernost između tog miješanja i cilja kojem se teži. Okružni sud je zaključio da primjenom člana 16. Zakona o prestanku primjene prvostepeni sud nije povrijedio odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je, budući da apelant nije u roku podnio zahtjev za povrat stana, njegovo pravo prestalo.

11. Vrhovni sud donio je Presudu broj 71 0 P 053402 11 Rev od 22. februara 2012. godine kojom je odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, polazeći od zaključaka nižestepenih sudova, zaključio da revizija nije osnovana, te istakao da su nižestepene presude pravilne i zakonite. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 16. Zakona o prestanku primjene kojim je propisano u kojem se roku može podnijeti zahtjev za povrat stana (19. april 2000. godine), kao i da, ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku, prestaje mu stanarsko pravo. Dalje, imajući u vidu apelantove tvrdnje da je živio u ekonomskoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava prije rata i da je stekao status člana porodičnog domaćinstva, te da mu pripada pravo da nastavi da koristi predmetni stan, uz navode da su ugovori o zamjeni ništavi, Vrhovni sud je zaključio da apelant izvodi pravo na predmetni stan iz prava prednice koja je zaključila ugovor o zamjeni stana sa prvotuženom. Međutim, kako su nižestepeni sudovi utvrdili da apelant nije podnio zahtjev za povrat stana nadležnom organu, to je izgubio sva prava u vezi sa predmetnim stanom. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da su tačni navodi revidenta da je Hafi Redžanović, kao ranijem nosiocu stanarskog prava, prestalo to pravo smrću 1. jula 1996. godine. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je njeno pravo na stanu prestalo na osnovu ugovora o zamjeni stanova zaključenog sa prvotuženom, pa kako apelant svoje pravo izvodi iz prava prednika, on je, i pored prestanka ovog prava Hafi Redžanovoć, sve do isteka roka propisanog Zakonom o prestanku primjene imao pravo da podnese zahtjev za povrat. Prema mišljenju Vrhovnog suda, protekom navedenog roka, po samom Zakonu o prestanku primjene prestaje stanarsko pravo nosioca stanarskog prava iz kojeg bi apelant izvodio svoja prava i on se više ne može smatrati licem kojem bi pripala prava iz čl. 6. i 21. ZSO. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su, suprotno apelantovim navodima, nižestepeni sudovi provedene dokaze ocijenili na način propisan članom 8. ZPP i o odlučnim činjenicama dali valjane razloge. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud ocijenio žalbene navode u pogledu dokazne snage iskaza svjedoka Sajme Gajetić, koja je tvrdila da je kao apelantov opunomoćenik podnijela zahtjev za povrat stana nadležnom organu i uvjerenje Ministarstva kojim je potvrđeno da takav zahtjev nije podnesen. Vrhovni sud je naveo da apelantovi navodi da Ministarstvo nema evidenciju ko su članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na stanu nisu od značaja za pravilnost odluke. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da prihvata razloge drugostepenog suda u pogledu žalbenih navoda da se saslušaju određeni svjedoci.

12. Vrhovni sud je, također, naveo da apelant neosnovano ukazuje na član 109. ZOO, da sud po službenoj dužnosti pazi na ništavost ugovora o zamjeni stanova, što bi bilo, prema mišljenju suda, od značaja da apelant ima pasivnu legitimaciju. Vrhovni sud je istakao da se apelant pozivao na mnogobrojne odluke Ustavnog suda, ali da nije naveo o kojim je konkretno odlukama riječ. Vrhovni sud je, također, naveo da se apelant pozivao na odredbu Zakona o prestanku primjene o pravu na povrat stana, ali ne i na dužnost da se podnese zahtjev za povrat stana. Vrhovni sud je naveo da, s obzirom na to da je prijeratni nosilac stanarskog prava umro, apelant je kao član porodičnog domaćinstva u svrhu ostvarivanja svojih prava morao podnijeti zahtjev za povrat stana, u skladu sa članom 16. Zakona o prestanku primjene.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi da mu je navedenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava zaključke sudova koji su primjenom odredaba Zakona utvrdili da su apelantova prava na predmetnom stanu prestala uslijed nepodnošenja zahtjeva za povrat spornog stana nadležnom organu, kao i da apelant nije zainteresirano lice iz člana 109. ZOO. Apelant smatra odluke proizvoljnima, odnosno da je prilikom donošenja presuda izostala brižna ocjena dokaza, pogotovo zbog činjenice da sud nije prihvatio iskaz svjedoka Sajme Gajetić, jer je u suprotnosti sa uvjerenjem Ministarstva. Također, apelant ističe da je u uvjerenju koje je naknadno (u žalbi) predložio kao novi dokaz navedeno da se pouzdano ne može utvrditi da li je podnio zahtjev neko od članova porodičnog domaćinstva Hafe Radženović. Apelant tvrdi da je Sajma Gajetić predala zahtjev za povrat stana putem pošte, ali običnom pošiljkom, zbog čega je zahtjev završio u košu. Osim toga, apelant je u žalbi naveo, a isto ponavlja u apelaciji, da predlaže kao novi dokaz rješenje Ministarstva kojim je odbijen zahtjev za povrat Sajme Gajetić. Apelant navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalni zakon, konkretno Zakon o prestanku primjene. Apelant navodi da je Hafa Redžanović umrla prije nego što je donesen Zakon o prestanku primjene, prema tome nije mogla podnijeti zahtjev za povrat stana. Osim toga, apelant navodi da je, zbog izmjena u ZSO (kojim je bio sužen krug članova porodičnog domaćinstva), imao rok od šest mjeseci da podnese zahtjev. Apelant navodi da je, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, prvotuženoj i drugotuženoj prestalo stanarsko pravo s obzirom na odredbe kojim je regulirano da svako stanarsko pravo ili ugovor zaključeni od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine prestaju da važe. Apelant ističe (ukoliko se ne prihvati činjenica da je Sajma Gajetić podnijela ovaj zahtjev u apelantovo ime) da stanarsko pravo nije moglo prestati, jer još nije konstituirano. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na dom i da se onemogućavanje apelanta da se vrati u prijeratni dom ne može smatrati opravdanim u demokratskom društvu. Apelant se žali na povredu prava na imovinu, jer mu je onemogućeno da vrati stan koji nesporno predstavlja njegovu imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da je prihvatio nižestepene odluke i odbio apelantovu reviziju. Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene i odredbe ZSO. Također, u veoma opširnom odgovoru Vrhovni sud navodi da je Hafi Redžanović status nosioca stanarskog prava na stanu prestao zaključenjem ugovora o zamjeni, pa je apelant imao pravo do isteka roka propisanog Zakonom da podnese zahtjev za povrat stana kao član porodičnog domaćinstva iz kojeg izvodi svoje pravo. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod navoda iz presude, te je predložio da se apelacija odbije.

15. Okružni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u presudi, te smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Osnovni sud je naveo da ne postoji povreda apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji.

17. U veoma opširnom odgovoru na apelaciju drugotužena je predložila da se apelacija odbije, jer apelant (apelantov opunomoćenik) na njemu svojstven način vrši tumačenje procesnih odredaba i materijalnog prava.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03, 96/03, koji se koristi za konkretan predmet; Ustavni sud napominje da su izmjene i dopune, kao i prečišćeni tekst Zakona objavljeni u „Službenom glasniku RS“ br. 49/09 i 1/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 2.

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju da važe. U smislu ovog zakona, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrat će se privremenim korisnikom.

Član 2a.

Odredbe ovog zakona se takođe primjenjuju na ugovore o zamjeni stana, gdje je zamjena stana izvršena u periodu od 1. aprila 1992. do 19. decembra 1998. godine u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima (“Službeni glasnik RS”, br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99, u daljem tekstu: ZOSO). U slučaju kada su stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni podnijele zahtjev za povrat stana prije isteka roka iz člana 16., nadležni organ rješava o zahtjevu u skladu sa ovim Zakonom. U slučaju kada se stranke izjasne da ostaju pri zamjeni, nadležni organ u svakoj opštini će ugovor o zamjeni smatrati važećim i izvršiće obnovu ugovora o korištenju u skladu sa članom 27. stav 1. tačka 4. ovog Zakona. U slučaju kada stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni nisu podnijele zahtjev za povrat stana prije isteka roka iz člana 16., nadležni organ u svakoj opštini će izvršiti obnovu ugovora o korištenju u skladu sa članom 27. stav tačka 4. ovog Zakona Član 14.

Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog Zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne.

Član 16.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed može se podnijeti u roku od šesnaest mjeseci računajući od dana 19. decembra 1998. godine.

Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01), stanarsko pravo mu prestaje.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud primjećuje da je apelant prvobitno apelaciju podnio protiv presude Okružnog suda od 30. decembra 2010. godine koja ne predstavlja konačnu odluku u konkretnom predmetu, pa bi ta prvobitno podnesena apelacija bila preuranjena. Međutim, apelant je dopunom apelacije od 9. maja 2012. godine osporio u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 053402 11 Rev od 22. februara 2012. godine, koja predstavlja odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio. Budući da je apelant osporenu presudu Vrhovnog suda primio 10. marta 2012. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana od dana kada je primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa pitanjem ništavosti ugovora o zamjeni stanova i prava na predaju stana u posjed potpadaju pod pojam "građanskih prava i obaveza" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

27. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda iz apelacije u vezi sa pravom na pravično suđenje svodi na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, odnosno na navod da sudovi nisu dobro ocijenili izvedene dokaze, jer nisu poklonili vjeru iskazu svjedoka koji je naveo da je podnio zahtjev za povrat stana u apelantovo ime.

28. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu; Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

31. U konkretnom predmetu Ustavni sud primjećuje da su sudovi na tri instance zaključili da apelant nije podnio zahtjev za povrat spornog stana u zakonom propisanom roku, u skladu sa članom 16. Zakona o prestanku primjene. Ova apelantova obaveza, prema mišljenju sudova, proizlazi iz činjenice da apelant, kao član porodičnog domaćinstva Hafe Redžanović, svoje pravo na sporni stan „izvodi“ iz prava prednika, a Hafi Redžanović je pravo na spornom stanu prestalo zaključenjem ugovora o zamjeni stanova. Nepodnošenjem zahtjeva apelant je izgubio samo pravo, odnosno nema ni legitimaciju da traži poništenje ugovora o zamjeni, odnosno predaju u posjed stana. Također, sudovi su ocijenili iskaz svjedoka (Sajme Gajić) koja je tvrdila da je podnijela u apelantovo ime podnesak Ministarstvu, ali običnom pošiljkom, u odnosu na uvjerenje Ministarstva

– da nema evidenciju da je takav zahtjev podnesen na način da su prihvatili uvjerenje Ministarstva kao materijalni dokaz, odnosno naveli da se izjavom svjedoka ova činjenica ne može dokazati.

32. Suprotno apelantovim apelacionim navodima, Ustavni sud ne može ustanoviti da je obrazloženje redovnih sudova kako u pogledu primjene materijalnog prava, tako i u pogledu ocjene dokaza proizvoljno ili nepravilno. Naime, nesporno je da je Zakon o prestanku primjene kao lex specialis regulirao pitanje povrata imovine, ali je nametnuo obavezu da se zahtjev za povrat podnese. Odredba člana 2. Zakona (o ništavosti ugovora zaključenih u spornom periodu) na koju se sam apelant poziva nije djelovala „automatski“ na sve zaključene ugovore, već po zahtjevu zainteresirane stranke. Dakle, nosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva imali su obavezu, ukoliko žele da vrate stan u posjed, da podnesu nadležnom organu zahtjev u zakonom propisanom roku. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da navedeno proizlazi i iz odredbe člana 2.a. Zakona o prestanku primjene koji se upravo odnosi na ugovore o zamjeni stanova, budući da i ta odredba propisuje: „U slučaju kada su stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni podnijele zahtjev za povrat stana prije isteka roka iz člana 16, nadležni organ rješava o zahtjevu u skladu sa ovim Zakonom.“ Osim toga, apelant koji tvrdi da je član porodičnog domaćinstva (a što nije sporno, jer su sudovi utvrdili da je živio u ekonomskoj zajednici do 1991. godine sa Hafom Redžanović) u situaciji kada je nosilac stanarskog prva u međuvremenu umro, morao je podnijeti zahtjev za povrat stana kako bi dalje regulirao svoja prava na stanu. U protivnom, kako su sudovi naveli, apelant gubi pravo u materijalnom smislu, jer svoje pravo „izvodi“ iz prava nosioca stanarskog prava, a ova obaveza je nosiocu stanarskog prava jasno i decidirano propisana odredbom člana 14. Zakona o prestanku primjene.

33. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant osporava zaključak sudova da je apelant morao podnijeti zahtjev za povrat kako bi bio aktivno legitimiran u sporu za utvrđivanje ništavosti ugovora, a istovremeno tvrdi da je takav zahtjev podnijela Sajma Gajetić u apelantovo ime, samo „običnom pošiljkom“. U vezi sa navedenim, apelant osporava i način na koji su sudovi ocijenili dokaze, odnosno da su sudovi prihvatili uvjerenje Ministarstva da takav zahtjev ne postoji, a nisu prihvatili izjavu svjedoka da je zahtjev podnesen. Ustavni sud podsjeća da sudovi prilikom donošenja odluka nisu vezani posebnim dokazima i da odluke donose na osnovu slobodnog uvjerenja, nakon utvrđenog činjeničnog stanja s tim što moraju dati razloge zašto određene dokaze prihvataju, a druge ne. Ustavni sud primjećuje da su sudovi naveli da, suprotno iskazu svjedoka, prihvataju uvjerenje Ministarstva kao materijalni dokaz, odnosno da se ova činjenica (da je zahtjev podnesen) ne može dokazati izjavom svjedoka. Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen prema odredbama Zakona o parničnom postupku, ukazujući pritom na odredbe člana 7. koje propisuju: „Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice“, te odredbe člana 123. istog zakona: „Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev“, te odredbe člana 8. također istog zakona: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.“ Očigledno je da apelant u toku postupka nije mogao ponuditi konkretni materijalni dokaz o podnesenom zahtjevu, a što je u svakom slučaju morao ako je zahtjev podnesen, pa je sud poklonio vjeru uvjerenju Ministarstva. Apelant i u apelaciji ponavlja navode da je zahtjev podnio običnom pošiljkom, pa je on završio u košu, kao i mnogi drugi zahtjevi. Međutim, ovakvi apelantovi navodi djeluju sasvim proizvoljno i čini se da apelant pokušava da opravda svoj lični propust za nepostupanje u skladu sa Zakonom o prestanku primjene ili propust (što proizlazi iz apelantovih navoda) da, u skladu sa Zakonom o upravnom postupku, na adekvatan i zakonom propisan način podnese zahtjev u upravnom postupku u smislu podnošenja zahtjeva za povrat stana u propisanim rokovima, u kojem slučaju bi apelant imao odluku nadležnog upravnog organa koji rješava o zahtjevu u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, što, prema stanju spisa, očito nije učinio, jer u protivnom apelant uopće ne bi imao potrebu da vodi predmetni parnični postupak.

34. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je već ranije u svojoj praksi razmatrao apelacije koje su pokretale slično činjenično pravno pitanje. U predmetu broj AP 1976/08 od 22. februara 2011. godine apelant je osporio zaključke redovnih sudova kojim je njegov zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni stanova koji je zaključila apelantova majka odbijen, a zbog činjenice da inter alia apelant nije podnio zahtjev za povrat stana nadležnom organu. Ustavni sud je u predmetu broj AP 1976/08 utvrdio da apelant u apelaciji, osim navođenja da mu je povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu, nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi dovoljno jasno pokazivali da je povreda navedenih prava moguća, niti je u apelaciji tvrdio da se prije podnošenja konkretne tužbe obraćao u zakonom propisanim rokovima nadležnim organima za povrat predmetnog stana. Također, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Osnovni sud u obrazloženju svojih odluka dali jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je utvrđeno da apelant nije aktivno legitimiran za vođenje konkretnog spora. Ustavni sud je zaključio da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, te je zaključio da su navodi o povredi prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i uvjerljive razloge za svoje odlučenje, koji nisu proizvoljni, već zasnovani na relevantnim zakonskim odredbama, pogotovo u situaciji kada apelant nije uspio dokazati da je podnio zahtjev za povrat spornog stana.

36. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom

37. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, 297-C, stav 31).

38. Ustavni sud iz osporenih presuda zaključuje da je u postupku utvrđeno da je sporni stan bio apelantov dom do 1991. godine, kako apelant tvrdi. Međutim, sporni stan sada koristi drugotužena, a apelantov zahtjev za povrat stana je odbijen, jer je utvrđeno da apelant nije podnio zahtjev za povrat stana. Dakle, veza sa stanom kao apelantovim domom je prekinuta (apelantovim propustom, jer nije podnio zahtjev), te je utvrđeno da apelant nije aktivno legitimiran da traži poništenje ugovora ili predaju stana u posjed. Dakle, da bi se moglo udovoljiti ovom apelantovom zahtjevu, bilo je potrebno da apelant ima aktivnu legitimaciju, odnosno da prije pokretanja sudskog postupka pokrene postupak povrata stana u posjed u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, kao preduvjeta da se rješava o njegovom zahtjevu za utvrđivanje ništavosti ugovora koji su zaključeni na spornom stanu. Zbog navedenog apelantovog propusta, uslijed kojeg je izgubio „pravo“, proizlazi da osporenim odlukama ni na koji način nije izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom, jer o tom pitanju uopće nije ni raspravljano zbog nedostatka aktivne legitimacije apelanta, tako da nema povrede njegovog prava na dom.

39. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

40. Ustavni sud primjećuje da su navodi o povredi prava na imovinu, u suštini, identični apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, te s obzirom na navedene zaključke, Ustavni sud ne smatra da je potrebno da o njima posebno raspravlja.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i uvjerljive razloge za svoje odlučenje, koji nisu proizvoljni, već zasnovani na relevantnim zakonskim odredbama, pogotovo u situaciji kada apelant nije uspio dokazati da je podnio zahtjev za povrat spornog stana.

42. Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava na dom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je apelantovim propustom da poduzme određene radnje „izgubljeno“ apelantovo pravo na sporni stan.

43. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1599/11 (N. T.) | Sudska praksa | Aktio