Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1504/11 (B. Š.)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Krivično djelo
  • Pravo na odbranu
  • Minimalna prava optuženog - pravo da se sam brani
  • Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1504/11

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1504/11, rješavajući apelaciju Branka Škavića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević. sudija na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Škavića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 013797 10 Kž od 17. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 013797 05 K od 16. novembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Branko Škavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. marta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 013797 10 Kž od 17. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 013797 05 K od 16. novembra 2010. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje kazne do donošenja odluke o apelaciji“.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1504/11 od 12. maja 2011. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Osnovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 6. aprila 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Osnovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 18. i 19. aprila 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Osnovni sud je 16. novembra 2010. godine u ponovnom postupku, u prisustvu apelanta i njegovog branioca, advokata Sime Tošića, te okružnog tužioca, donio Presudu broj 71 0 K 013797 05 K od 16. novembra 2010. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je, radnjama bliže navedenim u izreci presude, počinio krivično djelo teški slučaj razbojništva i razbojničke krađe u pomaganju iz člana 151 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske-posebni dio (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa članom 24 KZRS-opšti dio, pa je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 98 stav 1 Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), apelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 250,00 KM. Osim toga, na osnovu člana 108 stav 3 ZKP, oštećeni je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je optužnicom Osnovnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci broj Kt-338/94 od 4. septembra 1997. godine, koju je preuzelo Tužilaštvo, apelant (skupa sa drugim osobama) optužen da je na način opisan u činjeničnom dijelu te optužnice počinio krivično djelo teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151 stav 1 KZRS-posebni dio. Dalje je navedeno da je postupak u odnosu na optuženog Josipa Topčagića okončan pravosnažnom presudom, da je postupak prema mldb. A.R. okončan u postupku za maloljetnike, dok je optuženi Admir Joldić nedostupan sudu, pa da je stoga postupak razdvojen u odnosu na apelanta.

8. Dalje, Osnovni sud je naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza (između ostalog iskazā više svjedoka, te niza materijalnih dokaza) utvrdio da je apelant 12. januara 1994. godine svojim putničkim motornim vozilom marke „golf“ dovezao Admira Joldića, J.T. i tada maloljetnog A.R. u blizinu kuće oštećenog Š.T., dao im automatsku pušku i pištolj i ostao sjediti u autu čekajući ih, dok su oni, maskiranih lica, maramama svezanim ispod očiju, te naoružani automatskim oružjem, pozvonili na vrata kuće, pa pošto je sestra oštećenog otvorila vrata, ušli u kuću, lažno se predstavili kao policija i usmjerili oružje u oštećenog, njegovu suprugu, sestru i sinovca, udarali oštećenog Š.T. nogama i rukama po svim dijelovima tijela, tražeći da im predaju novac i zlato, razbacali stvari po prostorijama, pa pošto nisu našli novac i zlato, zaključali prisutne u kupatilo, prijeteći da će im porodicu pobiti, te iz kuće uzeli i prisvojili više pokretnih stvari, bliže opisanih u izreci presude, u ukupnoj vrijednosti od oko 3.300,00 dinara. Naime, Osnovni sud je, nakon navođenja sadržaja izvedenih dokaza i njihove analize, utvrdio koje je radnje apelant preduzeo u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Sud je obrazložio da je, između ostalog, i na osnovu iskaza svjedoka A.R., Josipa Topčagića i Admira Joldića (koji su, takođe, učestvovali u izvršenju predmetnog krivičnog djela), koje su dali tokom istražnog postupka, utvrdio da se njihovi iskazi podudaraju u pogledu svih okolnosti bitnih za izvršenje krivičnog djela počev od dogovora o izvršenju djela do samog kraja. Takođe je Osnovni sud obrazložio zašto nije poklonio vjeru izmijenjenim iskazima svjedoka A.R. i Josipa Topčagića koje su dali na glavnom pretresu, kao i drugim dokazima odbrane apelanata.

9. Protiv presude Osnovnog suda žalbu je, zbog svih razloga predviđenih odredbama ZKP, podnio apelantov branilac Simo Tošić, advokat iz Banje Luke.

10. Okružni sud je, odlučujući o izjavljenoj žalbi, 17. februara 2011. godine održao javnu sjednicu vijeća na kojoj su bili prisutni apelant i njegov branilac (Simo Tošić, advokat iz Banje Luke) i donio Presudu broj 71 0 K 013797 10 Kž kojom je žalbu odbio kao neosnovanu, te u cijelosti potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da Osnovni sud nije počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je ukazano u žalbi, niti one povrede na koje Okružni sud pazi po službenoj dužnosti. Navedeno je da pobijana presuda u svom obrazloženju daje razloge u pogledu odlučnih činjenica o postojanju krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti. Okružni sud je, takođe, istakao da se u apelantovoj žalbi pravilno ističe da je Osnovni sud propustio da u dispozitivu navede tačno mjesto gdje se inkriminisani događaj desio, ali i da se na tom propustu ne može graditi tvrdnja o postojanju apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka, koja bi imala posljedicu ukidanje pobijane presude. Okružni sud je istakao da nije od uticaja ni tvrdnja koja se iznosi u žalbi da apelant nije posjedovao putničko motorno vozilo marke „golf“ s obzirom da je on mogao doći u posjed automobila navedene marke na razne načine, kao ni tvrdnje iznesene u žalbi da je apelant bio ranjen, da je bio odsutan iz jedinice, te da nije raspolagao oružjem, konkretno automatskom puškom i pištoljem koje je dao na korišćenje osobama kojima je pomagao u izvršenju inkriminisanog krivičnog djela.

11. Okružni sud je istakao da ni žalbeni prigovor da je vrijednost prisvojenih stvari trebalo utvrditi u valuti KM kao sredstvu plaćanja u RS i BiH nije od uticaja na pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant preduzeo sve radnje bliže opisane u dispozitivu prvostepene presude, jer vrijednost prisvojenih stvari, ma u kojoj valuti bila izražena, ne predstavlja kvalifikatornu okolnost a ni obilježje konkretnog krivičnog djela. Okružni sud je naglasio da je pravilan zaključak pobijane presude da je apelant u izvršenju predmetnog krivičnog djela bio pomagač a da je neosnovan žalbeni prigovor da apelant uopšte nije učestvovao u izvršenju predmetnog krivičnog djela i da uopšte nije ni znao šta će tadā optuženi a sada svjedoci uraditi kod kuće oštećenog.

12. Okružni sud je naveo da pobijana presuda u svom obrazloženju daje razloge zbog čega ne prihvata iskaze poimenično navedenih svjedoka koje su dali na glavnom pretresu a zbog čega prihvata iskaze tih svjedoka koje su dali u istrazi. Okružni sud je dalje u cijelosti prihvatio razloge i obrazloženja koje je dao Osnovni sud. Navedeno je da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje Osnovni sud pravilno primijenio krivični zakon jer su apelantove radnje opisane u dispozitivu pobijane presude pravilno kvalifikovane kao krivično djelo teški slučaj razbojništva i razbojničke krađe u pomaganju iz člana 151 stav 1 KZRS – poseban dio u vezi sa članom 24 KZRS - opšti dio. Okružni sud je, takođe, ispitao i odluku o izrečenoj kazni apelantu i ocijenio da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine u svemu primjerena težini počinjenog krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti i okolnostima pod kojima je to djelo počinjeno.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, apelant navodi i „povredu prava na odbranu“. U prilog istaknutim tvrdnjama apelant ističe da je u toku prvostepenog postupka radi odbrane angažovao advokata Đorđa Stojakovića, a pored toga i advokata Simu Tošića, s tim da Đorđu Stojakoviću nikada nije otkazao punomoć. Osnovni sud je na glavne pretrese pozivao samo advokata Simu Tošića, koji je apelantu „prikrio“ da je on u istom predmetu i branilac optuženog Admira Joldića, koji se u tom periodu zvao i Aleksandar Ilić (koji je sada u bjekstvu), a koji je u svom iskazu tokom istrage teretio apelanta, što navodi i prvostepena presuda. Apelant dalje navodi da, prema članu 68 stav 1 ZKPRS koji je važio u vrijeme kritičnog događaja, više okrivljenih može imati zajedničkog branioca samo ako to nije u suprotnosti sa interesima njihove odbrane. U ovom slučaju apelant ističe da je očito da su interesi optuženog Admira Joldića (Aleksandra Ilića) i njegovi suprotni i da ih njih nije mogao zastupati isti branilac na što ih je Osnovni sud „bio dužan da upozori“ i u svakom slučaju da pozove drugog branioca apelanta Đorđa Stojakovića. Zbog navedenih okolnosti, apelant smatra da nije imao branioca u ovom postupku iako se radi o krivičnom djelu gdje je odbrana obavezna. Ove okolnosti apelant je istakao u svom obraćanju Okružnom sudu 23. februara 2011. godine, i to nakon što je saznao za „grubu povredu njegovog prava na odbranu“ a ove okolnosti je htio da iznese i na sjednici drugostepenog vijeća održanoj 17. februara 2011. godine, „ali mu to nije dozvolio predsjednik vijeća“. Apelant smatra da je u predmetnom postupku „grubo povrijeđeno njegovo pravo na odbranu“ zbog čega se nižestepene presude moraju ukinuti.

b) Odgovor na apelaciju

14. Osnovni sud je istakao da je na glavni pretres pozivao advokata Simu Tošića zbog toga što je baš apelant došao sa tim advokatom i tražio da se krivični postupak koji se vodi protiv njega što prije okonča. Osim toga, Osnovni sud je, između ostalog, istakao da je odredbama člana 68 ZKP propisano da više okrivljenih mogu imati zajedničkog branioca samo ako to nije u suprotnosti sa interesima njihove odbrane, ali da apelant nije dao nijedan valjan razlog u ovom pravcu osim samog pokušaja da ostane nekažnjen. Navedeno je da je Admir Joldić, takođe, obuhvaćen istom optužnicom kao i apelant, ali i da se nalazi u bjekstvu, te da je neizvjesno da li će i kada će biti dostupan sudu, zbog čega je Osnovni sud i razdvojio krivični postupak u odnosu na ovog optuženog. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je tačno da je Admir Joldić u svojoj izjavi kod istražnog sudije priznao da je zajedno sa drugim osobama iz optužnice učestvovao u izvršenju tog krivičnog djela, te da jedino apelanta nije teretio, izuzev što je tvrdio da ih je apelant dovezao u blizinu kuće oštećenog Š.T. Osim toga, Osnovni sud je istakao da nije on nametnuo apelantu branioca, nego ga je sam apelant izabrao 1994. godine, kada je i potpisao punomoć ovom advokatu da ga može braniti u ovom krivičnom predmetu koji se vodi protiv njega. Navedeno je da je advokat Simo Tošić napisao žalbu na Presudu Osnovnog suda broj K 19/00 od 17. novembra 2004. godine, koja je uvažena i presuda ukinuta samo u odnosu na apelanta, te da tada nije bilo govora da li je advokat Simo Tošić njegov branilac. Naprotiv, apelant je u ponovljenom postupku protiv njega lično „doveo" ovog branioca i na zapisniku o glavnom pretresu se izjasnio da je to njegov branilac. U ponovljenom postupku protiv apelanta održano je više ročišta glavnog pretresa, i to 8. aprila, 12. maja, 30. juna, 22. jula i 21. septembra, te 3. i 10. novembra 2010. godine, kao i na izricanju presude od 15. novembra 2010. godine na koje su uvijek pristupali advokat Simo Tošić i apelant. Slijedom toga, prema stavu Osnovnog suda, očigledno je da se apelant sjetio drugog branioca, advokata Đorđa Stojaković tek onda kada je Okružni sud potvrdio osuđujuću presudu Osnovnog suda. Po mišljenju Osnovnog suda, pravo na odbranu apelanta bilo bi povrijeđeno u slučaju da mu je sud nametnuo branioca kojeg on ne želi i neće. Naprotiv, on je izabrao sebi branioca, advokata Simu Tošića, protiv koje odluke sud nije imao nikakvih zamjerki, niti ovaj sud smatra da se radi o kakvoj povredi prava na odbranu.

15. Okružni sud je istakao da je apelacija neosnovana imajući u vidu činjenicu da je apelant imao branioca kako u postupku pred prvostepenim sudom, tako i u postupku pred drugostepenim sudom kojeg je sam angažovao kao svog branioca (Simu Tošića, advokata iz Banje Luke).

16. Tužilaštvo je navelo da je moguće da je apelant u nekoj ranijoj, a davno održanoj fazi postupka dao punomoć za zastupanje i advokatu Đorđu Stojakoviću, ali da iz svake njegove radnje preduzete u kasnijim fazama postupka jasno proizilazi da je saglasan da ga u konkretnom postupku brani advokat Simo Tošić. To proizilazi i vidljivo je iz svih zapisnika o održavanju glavnog pretresa, iz naknadne korespondencije ovoga advokata sa sudom, iz podnesaka koje je taj advokat dostavljao sudu, prije svega žalbe, i iz njegovog prisustva objavljivanju presude 15. novembra 2010. godine, te da je nejasno kako se apelant sada, nakon pravosnažno okončanog postupka, odjednom i iznenada sjetio ranijeg branioca, advokata Đorđa Stojakovića. Takođe, Tužilaštvo je u pogledu apelantovog navoda da je advokat Simo Tošić podnosiocu apelacije prikrio činjenicu da u istom krivičnom postupku brani i optuženog Admira Joldića naglasilo da je za ovo optuženo lice postupak razdvojen s obzirom na to da je nedostupan organima gonjenja, te u tom smislu eventualna suprotnost interesa optuženog Admira Joldića i apelanta u ovom krivičnom postupku (u kojem se sudi apelantu) apsolutno nije došla do izražaja.

V. Relevantni propisi

17. Krivični zakon Republike Srpske – posebni dio („Službeni list SRBiH“ br. 16/77, 32/84, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi:

Razbojništvo Član 150.

Ko upotrebom sile, protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, kaznit će se zatvorom od jedne do dvanaest godina.

Teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva Član 151. stav 1.

(1)Ako je pri izvršenju razbojničke krađe ili razbojništva nanesena nekom licu sa umišljajem teška tjelesna povreda ili vrijednost ukradenih stvari prelazi iznos od deset hiljada dinara ili ako je razbojništvo učinjeno u sastavu grupe ili bande, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje pet godina.

18. Zakon o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 100/09 - prečišćeni tekst), koji se primjenjivao u relevantno vrijeme, relevantne odredbe glase:

Član 459. st. 1. i 3.

Rješavanje predmeta primljenih u rad (1) Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova prije 1. jula 2003. godine nastaviće se po odredbama ovog zakona, osim ako odredbama ovog člana nije drukčije određeno.

3) Postupci u predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu [ ] nastaviće se po dosadašnjim propisima, osim ako odredbama ove glave nije drukčije određeno.

19. Zakon o krivičnom postupku (“Službeni list SFRJ” br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske” br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 48. stav 1.

(1)Više okrivljenih mogu imati zajedničkog branitelja, samo ako to nije u suprotnosti sa interesima njihove odbrane.

(2)Jedan okrivljeni može imati više branitelja a smatra se da je odbrana obezbijeđena kad u postupku učestvuje jedan od branitelja Član 70. stav 2 (2) Nakon podignute optužnice zbog krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći deset godina zatvora ili teža kazna, okrivljeni mora imati branitelja u vrijeme dostavljanja optužnice.

Član 75 (1) Branitelj je ovlašten da u korist okrivljenog preduzima sve radnje koje može preduzeti okrivljeni.

(2) Prava i dužnosti branitelja prestaju kada okrivljeni opozove punomoć.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 K 013797 10 KŽ od 17. februara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija protiv navedene presude je podnesena 30. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka c. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c. da se brani sam ili uz pomoć branitelja koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;

27. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije.

28. Apelant smatra da je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na odbranu koje je zagarantovano članom 6 st. 1 i 3 tačka c. Evropske konvencije zbog sukoba interesa u odbrani apelanta i drugog optuženog Admira Joldića, koje je zastupao isti branilac, te iz razloga što sud nije pozivao i drugog branioca na glavni pretres.

29. Ustavni sud podsjeća da opšta garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3 člana 6 Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantove navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3 tačka c) razmotriti u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije.

30. Ustavni sud dalje ističe da pravo na odbranu, kako je garantovano članom 6 stav 3 tačka c. Evropske konvencije, pretpostavlja procesnopravnu ravnopravnost stranaka u krivičnom postupku i sadrži pravo optuženog da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere, ili da ga, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde.

31. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog kolizije u odbranama, budući da je apelanta i drugog optuženog (kako apelant navodi) Admira Joldića zastupao isti branilac, Simo Tošić, advokat iz Banje Luke, Ustavni sud zapaža da je postupak protiv optuženog Admira Joldića razdvojen od postupka protiv apelanta budući da je taj optuženi nedostupan organima gonjenja, te da je faktički neizvjesno da li će i kada taj postupak biti nastavljen, pa da je samim tim apelantov navod o suprotnosti sa interesima njihove odbrane neosnovan. Nezavisno od toga, Ustavni sud zapaža da, prema članu 48 stav 1 ZKP koji se primjenjivao u konkretnom slučaju, više okrivljenih mogu imati zajedničkog branioca samo ako to nije u suprotnosti sa interesima njihove odbrane. Ustavni sud dalje naglašava da je faktičko pitanje kada će u konkretnom slučaju postojati kolizija odbrana. U slučaju da ona postoji, sukob interesa otklanja po pravilu branilac, ali to može učiniti i osumnjičeni, odnosno optuženi – opozivanjem branioca kojeg je sam uzeo.

32. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zauzeo stav da „država ne može biti odgovorna za svaki nedostatak branioca postavljenog na teret budžetskih sredstava ili odabranog od okrivljenika. Iz načela nezavisnosti pravne struke od države proizilazi da je ponašanje odbrane prvenstveno pitanje koje međusobno treba da riješe okrivljenik i njegov branilac, nezavisno od toga da li je branilac postavljen na osnovu sistema besplatne pravne pomoći ili je finansiran privatnim sredstvima (...). Od mjerodavnih domaćih vlasti zahtijeva se na osnovu člana 6 stav 3(c) da se umiješaju samo ako je neuspjeh branioca postavljenog na teret budžetskih sredstava da obezbijedi djelotvorno zastupanje očigledan ili je na njega skrenuta pažnja na neki drugi način (...)“(vidi, Evropski sud, Prežec protiv Hrvatske, aplikacija broj 48185/07, presuda od 15. oktobra 2009. godine, tačka 30).

33. Ustavni sud ističe da je apelant u konkretnom postupku sam izabrao Simu Tošića kao svog branioca, te da je sa ovim braniocem, kako to proizilazi iz dokumentacije u spisu, prisustvovao na svim ročištima glavnog pretresa, na izricanju presude pred Osnovnim sudom, te na javnoj sjednici održanoj pred Okružnim sudom povodom njegove žalbe na prvostepenu presudu. Imajući u vidu odredbu člana 48 stav 1 ZKP prema kojoj „više osumnjičenih, odnosno optuženih mogu imati zajedničkog branioca, osim ako branioca postavlja sud“, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava u konkretnom slučaju.

34. Takođe, u pogledu apelantovih daljnjih navoda o povredi prava na odbranu jer sud nije pozivao apelantovog drugog branioca, Ustavni sud ukazuje i na odredbu člana 48 stav 2 ZKP koja predviđa da jedan okrivljeni može imati više branioca a smatra se da je odbrana obezbijeđena kad u postupku učestvuje jedan od branilaca. Ustavni sud dalje uočava da je članom 75 ZKP propisano da je branilac ovlašćen da u korist okrivljenog preduzima sve radnje koje može preduzeti i okrivljeni. Iz navedenog, po mišljenju Ustavnog suda, proizilazi da je osnovna dužnost branioca da postupa savjesno u zaštiti interesa osumnjičenog, odnosno optuženog. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku sproveden obiman dokazni postupak u kojem je sud izvodio dokaze optužbe, kao i dokaze apelantove odbrane. Ustavni sud dalje zapaža da iz stanja spisa proizilazi da je apelantov branilac tokom predmetnog krivičnog postupka izvodio dokaze radi osporavanja činjeničnih navoda optužnice, da je aktivno učestvovao postupku, te preduzimao sve radnje koje ima mogućnost i sam apelant, što ni apelant ne spori. Ustavni sud dalje ističe da je ovaj apelantov branilac izjavio i žalbu Okružnom sudu kojom je osporio utvrđenje prvostepenog suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti i kazni na koju je osuđen, kao i da je Okružni sud detaljno razmotrio žalbene navode apelantove odbrane i dao razložno obrazloženje i razloge zašto ti navodi nisu mogli dovesti do drugačije odluke o apelantovoj krivici. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelant tokom trajanja glavnog pretresa nije u tom smislu prigovarao sudu, niti je tražio pozivanje drugog branioca.

35. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se iz navedenog ne može zaključiti da apelant nije imao djelotvornu odbranu kakvu podrazumijeva Evropski sud. Takođe, Ustavni sud smatra da su u takvim okolnostima, iz kojih proizilazi da je apelatov branilac učestvovao u toku cijelog krivičnog postupka, pa dakle i na glavnom pretresu i preduzimao radnje kojim je osporavao navode optužnice u odnosu na apelanta, apelantovi navodi da de facto nije imao branioca, te da je u tom smislu povrijeđeno njegovo pravo na odbranu i pravo na pravično suđenje pokazuju se u cijelosti neosnovanim.

36. Konačno, Ustavni sud zaključuje da iz stanja spisa proizilazi da je apelantov branilac Simo Tošić, advokat, u konkretnom postupku preduzimao procesne radnje u smislu člana 75 stav 1 ZKP, te da utvrđena krivična odgovornost apelanta nije rezultat ponašanja apelantovog branioca, već utvrđenog činjeničnog stanja od suda u postupku u kojem su obje strane (Tužilaštvo i apelant kao optuženi) ravnopravno učestvovale. Imajući u vidu navedeni stav Evropskog suda da se „od mjerodavnih domaćih vlasti zahtijeva na osnovu člana 6 stav 3(c) da se umiješaju samo ako je neuspjeh branioca postavljenog na teret budžetskih sredstava da obezbijedi djelotvorno zastupanje očigledan ili je na njega skrenuta pažnja na neki drugi način“, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju zastupanje apelanta od postavljenog branioca nije bilo „očigledno neuspješno“, u smislu člana 6 st. 1 i 3 tačka c. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud zaključuje da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na odbranu kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka c. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka c. Evropske konvencije, budući da je apelanta u postupku zastupao izabrani branilac a da okolnost da je taj branilac istovremeno i branilac drugog optuženog protiv kojeg je postupak razdvojen ne dovodi u pitanje apelantovo pravo na odbranu, kao ni okolnost da je glavnom pretresu, iako je apelant imao dva branioca, prisustvovao samo jedan apelantov branilac.

39. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1504/11 (B. Š.) | Sudska praksa | Aktio