Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1436/14 (J. S.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1436/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP 1436/14, rješavajući zahtjev Joze Sliškovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Joze Sliškovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Slišković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 1. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Pr 024050 13 Pžp od 7. marta 2014. godine i rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Pr 024050 12 Pr od 14. novembra 2013. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud izda privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje pobijanih rješenja.
2. Općinski sud donio je rješenje broj 64 0 Pr 024050 12 Pr od 14. novembra 2013. godine kojim je oglasio odgovornim apelanta što su dana 23. decembra 2012. godine u Širokom Brijegu u postupku kontrole inspektori za kontrolni period naveden u rješenju kod poreskog obveznika „Farmko“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: pravno lice), u kojem je apelant bio odgovorna osoba, konstatovali da od 22. novembra 2010. godine nije obračunao ni uplatio iskazani porez na dodanu vrijednost u iznosu od 494.202,00 KM za period kontrole kada je apelant bio direktor, u skladu sa članom 38. stav 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Inspektori su konstatovali da za period kada je apelant bio direktor ova pravna osoba nije izvršila odbitak ulaznog poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 64.923,00 KM u skladu sa poglavljem X, član 32. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, čime je počinio prekršaje iz člana 32. i 38. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, kažnjivo po članu 67., tač. 5. i 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, te ga je sud primjenom člana 19. stav 3. Zakona o prekršajima kaznio novčanom kaznom od 20.000,00KM. Istim rješenjem utvrđeno je da izrečenu novčanu kaznu apelant treba platiti u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja, kao i da se apelant obavezuje da plati troškove prekršajnog postupka.
3. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja, koju je Kantonalni sud rješenjem broj 64 0 Pr 024050 13 Pžp od 7. marta 2014. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je ispitao pobijano rješenje u granicama navoda žalbe, te je istakao da se akti, koji se donose u postupku indirektnog oporezivanja i kojima se utvrđuje obveza po osnovi indirektnih poreza i iznosi poreznog duga, smatraju zakonitim i istinitim i ne mogu se osporavati u prekršajnom postupku (član 5. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja), pa su bez utjecaja sva suprotna razlaganja u žalbi apelanta.
5. Kantonalni sud je utvrdio iz podataka u spisu, a što ni žalbom nije dovedeno u pitanje, da je poreznom obvezniku, u konkretnom slučaju pravnom licu, rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje br. 04/5/III-17/000234-4-2/11 od 4. decembra 2012. godine utvrđena dodatna obaveza poreza na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 619.294,00 KM i naložena uplata dodatno utvrđene porezne obaveze. Prekršaji indirektnih poreza su radnje ili propusti koji su učinjeni namjerno ili iz nemara, koji su kao takvi utvrđeni i sankcionisani u Zakonu o postupku indirektnog oporezivanja ili bilo kojem drugom zakonu o indirektnim porezima (član 10. stav 1. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja). Navedeno je da će porezni obveznik, pravno lice, koji ne obračuna i ne plati ili pogrešno obračuna i plati porez na dodanu vrijednost odnosno koji pogrešno obračuna iznos ulaznog poreza, bit novčano kažnjen u iznosu koji odgovara iznosu od 50% od neobračunatog ili neplaćenog iznosa odnosno iznosu od 50% od nezakonito stečene dobiti ( član 67. stav 1. tač. 3. i 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost). Ovlaštena osoba, u ovom slučaju apelant , koja radi za pravnu osobu podliježe istoj novčanoj kazni kao i pravna osoba (čl. 67 st. 2 Zakona o porezu na dodanu vrijednost). Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud apelantu pozivom na odredbe člana 15. stav 2. Zakona o prekršajima BiH, izrekao novčanu kaznu u visini od 20.000,00 KM. Nadalje, sud je naveo da se za prekršaje iz oblasti poreza, novčane kazne mogu propisati i kao postotak porezne obaveze koja je trebala biti plaćena, ali ne u iznosu većem od 200.000,00 KM. Kako se u prekršajnom postupku, ukoliko nije drugačije propisano Zakonom o prekršajima BiH, primjenjuju se odredbe ZKP BiH, i kako je žalba podnesena samo u korist apelanta kao okrivljenog, to se pobijano rješenje ne smije izmijeniti na njegovu štetu (čl. 307. Zakona o krivičnom postupku BiH u vezi s članom 16 stav 2. Zakona o prekršajima BiH). Nadalje, sud je naveo da pokretanje upravnog spora ne odgađa izvršenje rješenja o razrezu dodatne porezne obaveze (član 140. stav 4. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja), pa su i u tom dijelu neutemeljena suprotna razlaganja u žalbi apelanta. Na koncu, kantonalni sud je naveo da se rješenje o prekršaju ne može se pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 61. Zakona o prekršajima Federacije BiH), pa se ovaj sud u tom dijelu nije ni upuštao u žalbene navode apelanta.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6., stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da u žalbenom postupku Kantonalni sud se nije uopšte osvrnuo na žalbene navode, niti je obrazložio ocjenu dokaza odbrane, već je poklonio vjeru dokazima Uprav e za indirektno oporezivanje. Prema navodima apelanta sud nije ni trebao postupati u konkretnom slučaju, jer su akti Uprave za indirektno oporezivanje za sud apsolutno zakoniti i konačni. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje osporenih rješenja.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio svoj zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelant očigledno smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, odnosno da nije ponudio razloge koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić