Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1564/14 (Centrotrans – DC d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1564/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP 1564/14, rješavajući zahtjev Centrotrans – DC d.o.o. Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e). i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Centrotrans – DC d.o.o.

Sarajevo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Centrotrans – DC d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik Mustafa Ruvić, podnio je 4. aprila 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ip 089141 14 Pz 3 od 30. januara 2014. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavi postupak izvršenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ip 089141 13 Ip 2 od 11. oktobra 2013. godine odbijen je prigovor apelanta kao izvršenika u izvršnom postupku tražitelja izvršenja Nikole Grabovca, te je rješenje o izvršenju navedenog suda broj 65 0 Ip 089141 13 Ip 2 od 9. maja 2013. godine u cijelosti potvrđeno. Nakon što je ispitao istaknute prigovore apelanta Općinski sud je utvrdio da izneseni prigovori nisu obuhvaćeni odredbom člana

47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), koji bi spriječili izvršenje rješenja, pa je shodno tome odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

3. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Kantonalni sud je rješenjem broj 65 0 Ip 089141 14 Pz 3 od 30. januara 2014. godine žalbu odbio i osporeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je nakon ispitivanja prvostepenog rješenja zaključio da je ono doneseno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni odredaba ZIP-a, te da žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja. Pojašnjavajući stav o neosnovanosti žalbe Kantonalni sud je naveo da pozivanje apelanta na apelaciju broj AP 1969/12 koju je podnio Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda donesenog u predmetnom postupku, te na rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koje je doneseno u drugom predmetu, ne mogu uticati na provođenje predmetnog izvršenja. U tom pravcu je dalje naglašeno da je rješenje o izvršenju u predmetnoj pravnoj stvari doneseno na prijedlog povjerioca „Botex export-import“ Sarajevo 5. juna 2002. godine pod brojem Ip-2431/02 , a nakon što je u toku predmetnog postupka rješenjem Općinskog suda od 23. aprila 2008. godine zaključen likvidacioni postupak nad navedenim poslovnim subjektom. Nakon toga je, kako iz obrazloženja proizlazi, izvršni sud usvojio prijedlog Nikole Grabovca iz Sarajeva da se umjesto tražitelja izvršenja „Botex export-import“ d.o.o. Sarajevo, kao tražitelj izvršenja u predmetnom postupku odredi upravo imenovani, kao osnivač –član društva, na koga su navedenim rješenjem prenesene imovinske vrijednosti koje su ostale nakon likvidacije pravnog lica „Botex export-import“ Sarajevo. Iz obrazloženja dalje proizlazi da je tražilac izvršenja (Nikola Grabovac), nakon što je rješenje o promjeni tražioca izvršenja od 6. aprila 2009. godine postalo pravosnažno, predložio nastavak izvršenja na nekretninama u vlasništu apelanta, kao novom predmetu i sredstvu izvršenja, iz razloga što na računu apelanta nije bilo dovoljno novčanih sredstava za namirenje predmetnog potraživanja. Kantonalni sud je istakao da navodi apelanta koji se odnosi na stav Vrhovnog suda iznesen u drugom predmetu ne mogu uticati na drugačiju odluku suda.

4. Kantonalni sud je naglasio da je presuda Općinskog suda II u Sarajevu broj Ps-521/98 od 5. juna 2001. godine postala pravosnažna sa danom 15. mart 2002. godine čime je stekla svojstvo izvršne isprave na temelju koje sud može odrediti prinudno izvršenje. Budući da navedena presuda koja je predmet izvršenja nije ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, a iz priloženih dokaza proizlazi da su tražilac izvršenja i apelant pravni sljednici koji su u toj presudi označeni kao tužitelj i tuženi, izvršni sud je u takvim okolnostima dužan provesti predmetno izvršenje. Osim navedenog, kako je istakao Kantonalni sud, apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je podnosio zahtjev za ukidanje klauzule pravosnažnosti ili vanredne pravne lijekove, pa njegovi navodi koji se odnose na nedostatak stranačke sposobnosti ne mogu biti razlozi koji sprječavaju izvršenje iz člana 47. ZIP-a. Činjenica da je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne može biti razlog za odlaganje izvršenja, jer takva mogućnost nije predviđena odredbama ZIP-a. Uzevši u obzir sve navedeno Kantonalni sud je sve istaknute žalbene navode apelanta ocijenio neosnovanim, pa kako nisu postojali ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja, shodno odredbi člana 235. stav 1. tačka

2. Zakona o parničnom postupku.

5. Ustavni sud je odlučujući o apelaciji apelanta broj AP 1969/12 donio odluku kojom je odbacio navedenu apelaciju kao prima facie neosnovanu (vidi, Ustavni sud odluka o dopustivosti broj AP 1969/12 od 24. aprila 2014. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) koju je apelant podnio protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 089141 12 Pz 2 od 7. marta 2012. godine. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja koje je bilo osporeno tom apelacijom, naveo da je prvostepeni sud ispravljenim rješenjem od 6. aprila 2009. godine usvojio prijedlog Nikole Grabovca za subjektivno preinačenje rješenja o izvršenju, na način da se umjesto prvobitno označenog tražitelja izvršenja „Botex“ Export-Import d.o.o. kao tražitelj izvršenja odredi Nikola Grabovac, te da novi tražitelj izvršenja Nikola Grabovac prima rješenja u stanju u kakvom se nalazi izvršni postupak u trenutku njegovog pristupanja. Također, Kantonalni sud je ukazao na pravilnu primjenu odredbe člana 30. ZIP od strane prvostepenog suda i naglasio da je 6. aprila 2009. godine prvostepeni sud donio i rješenje kojim je odbijen prigovor apelanta i rješenje o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu od 17. novembra 2004. godine ostavljeno na snazi. Tim rješenjem prvostepenog suda je određen nastavak izvršenja određenog rješenjem od 5. juna 2002. godine, na način da je usvojen prijedlog tražitelja izvršenja da se dozvoli izvršenje prema „Centrotrans-dc“ d.o.o. Sarajevo kao izvršeniku, zbog toga što je nakon donošenja rješenja o izvršenju na strani izvršenika došlo do statusnih promjena, pa je prema podacima iz sudskog registra pravni sljednik izvršenika Centrotrans - zbirni transport Sarajevo, koji je u izvršenoj ispravi na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje označen kao apelant, „Centrotrans-dc“ d.o.o. Sarajevo

6. Apelant smatra da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnvnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u iscrpnoj apelaciji, između ostalog, tvrdi da je Kantonalni sud potpuno pogrešno interpretirao njegove žalbene navode ističući da je navedeni sud morao uvažiti rješenje Vrhovnog suda, te prekinuti predmetni izvršni postupak zbog nepostojanja pravnog subjekta – tražitelja izvršenja. Posebno upozorava da je tokom postupka bezuspješno upozoravao redovne sudove da niti jedna isprava u parničnom postupku nije glasila na pravni subjekt, koji je u vrijeme donošenja te isprave postojao u sudskom registru, niti je apelant direktni pravni sljednik pravnog subjekta na kojeg glasi presuda u parničnom postupku, odnosno nije jedini pravni sljednik, tako da se izvršni postupak morao usmjeriti i protiv „Centrotrans-MT“ International d.o.o. Sarajevo.

7. Zbog svega navedenog apelant je bio primoran da Ustavnom sudu podnese apelaciju koja je zavedena pod brojem AP 1969/12 (vidi, op. cit. AP 1969/12) u kojoj je istakao navedene činjenice, ali da o toj apelaciji još uvijek nije odlučeno. Ukazuje da su i parnični postupak nakon 1. januara 2000. godine, a potom i cijeli izvršni postupak vođeni na temelju falsifikovane punomoći koju je izdala i ovjerila Sanja Grabovac, kćerka vlasnika „Botex“-a, iako nakon tog datuma nije radila u navedenoj firmi, čime je počinila teško krivično djelo, a isto krivično djelo su činili i advokati tražitelja izvršenja jer su znali za tu činjenicu i svjesno su obmanjivali sud tom falsifikovanom punomoći. Uz to ističe da je, iako se radi o hitnom postupku, prvostepeni sud na „čudan način“ u periodu od četiri godine i šest mjeseci izvršni predmet „stavio u ladicu“ omogućivši tražitelju izvršenja da „tajnim kanalima“ vodi likvidacioni postupak o kojem nije obavijestio sud sve do njegovog okončanja. Apelant smatra da bi Ustavni sud sve ove navode morao cijeniti vraćajući predmetni spor, nakon 16 godina, u zakonske okvire, tako što će izvršni postupak prekinuti jer tražitelj izvršenja nakon 30. aprila 2008. godine više ne postoji kao pravni subjekt, kakav stav upravo ima i Vrhovni sud jer će u protivnom bivši državni dužnosnik, zloupotrebom položaja i političkim lobiranjem, nazakonito od državne firme „oteti“ preko 100.000,00 KM.

8. U vezi s zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant je istakao da će nezakonitim izvršnim postupkom pretrpiti ogromnu materijalnu štetu, koja se poslije neće moći nadoknaditi čime bi apelantu bila nanesena ogromna šteta, uključujući i štetu državnom kapitalu, što bi izazvalo i širu društvenu štetu, a zbog činjenice da je apelant i u predmetnoj apelaciji i u apelaciji koju je ranije podnio Ustavnom sud dokazao da su presude koje su donesene u parničnom postupku nezakonite, uključujući i sve odluke koje su donesene u izvršnom postupku.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant traži da Ustavni sud obustavi izvršenje pravosnažne i izvršene presude Općinskog suda II u Sarajevu broj 521/98 od 5. juna 2001. godine. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

12. Iz navedenog proizilazi da apelant traži obustavu izvršenja rješenja Općinskog suda kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelant naveo kao osnov za donošenje privremene mjere, ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa u izvršenju pravomoćne i izvršne presude. Dakle, navodi apelanta koji se tiču merituma predmeta, kao i tvrdnje da bi realizacijom nezakonitog izvršnog postupka apelantu bila nanesena ogromna i nenadoknadiva materijalna šteta, ne predstavljaju razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1564/14 (Centrotrans – DC d.o.o… | Sudska praksa | Aktio