Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1565/14 (M. B.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1565/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP 1565/14, rješavajući zahtjev Muharema Bratića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 22/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Muharema Bratića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Muharem Bratić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, podnio je, 7. aprila 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 I 007781 13 Gž od 31. januara 2014. godine i rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 I 002043 09 I od 22. februara 2013. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Općinskog suda broj 18 0 I 002043 09 I od 1. juna 2010. godine prodajom dionica apelanta, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 18 0 I 002043 09 I od 1. juna 2010. godine odbijen je prigovor apelanta kao izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju tog suda broj 18 0 I 002043 09 I od 1. juna 2010. godine kao neosnovan i riješeno da se navedeno rješenje o izvršenju održava na snazi u cjelosti. U obrazloženju rješenja je navedeno da se Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) obratio tom sudu 22. oktobra 2009. godine sa prijedlogom za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave tražeći da se od apelanta izvrši prinudna naplata novčanog potraživanja u iznosu od 75.990,32 KM po osnovu nevraćenog duga po kreditu sa zakonskim zateznim kamatama uz namirenje troškova postupka utvrđenim po odluci suda. U navedenom prijedlogu je istaknuto da su tražilac izvršenja i apelant bili u kreditnom odnosu na osnovu kreditne partije precizirane u rješenju. Nadalje je navedeno da se apelant kao korisnik kredita obavezao na davanje sredstava obezbjeđenja kredita i to, između ostalog, zasnivanjem založnog prava na dionicama u korist tražioca izvršenja i potpisivanjem bjanko mjenice bez protesta za koju je dato ovlaštenje da je tražilac izvršenja aktivira u slučaju ne isplate kredita. Navedeno je i da je ugovorom o kreditu regulisano da tražilac izvršenja ima pravo otkazati kredit, proglasiti ga dospjelim i zahtijevati povrat cjelokupno iskorištenog kredita sa kamatama i ostalim troškovima ako apelant kao korisnik kredita ne izvršava svoje obaveze iz kredita redovno i na vrijeme kao i u slučaju kada vrijednost založenih dionica padne ispod 120% ukoliko apelant kao korisnik kredita ne izvrši usklađivanje vrijednosti založenih dionica preko tog iznosa boniteta prema knjigovodstvenom stanju kredita u tom trenutku ili ako na zahtjev tražioca izvršenja ne osigura druga tražena sredstva u iznosu preostalog kreditnog zaduženja. Nadalje, navedeno je da je tražilac izvršenja istakao da je od dana zaključenja ugovora o kreditu vrijednost založenih dionica višestruko pala na tržištu hartija od vrijednosti, da apelant kao korisnik kredita nije do kraja poštovao odredbe ugovora o kreditu, da je apelantu na njegov zahtjev odobreno produženje otplate kredita za jednu godinu ali ne i za drugu godinu te da ni nakon tog apelant nije izvršio svoju obavezu redovne otplate kredita zbog čega je tražilac izvršenja i raskinuo ugovor o kreditu i pozvao apelanta da u roku od osam dana izmiri preostalo dugovanje po kreditu. S tim u vezi navedeno je da je taj sud odobrio traženo izvršenje i to rješenjem broj 18 0 I 002043 09 I od 1. juna 2010. godine.
3. Nadalje, navedeno je da je apelant protiv navedenog rješenja podnio prigovor tom sudu tvrdeći da tražilac izvršenja nema prava na raskid ugovora o kreditu budući da mu je odobrilo produženje roka za otplatu za jednu godinu dok drugom zahtjevu za još jednim produženjem nije udovoljeno. Navedeno je i da je apelant u prigovoru istakao da nije bilo osnova za raskid ugovora i jer je ponudio kao zalog za objezbjeđenje dionice lica poimenično navedenog u rješenju u vrijednosti od 44.000,00 KM što je navedeno u aneksu ugovora o kreditu od 2. oktobra 2009. godine, da redovno plaća rate kredita iako istima otplaćuje samo zateznu kamatu, te da je sa licem poimenično navedenim u rješenju, u vezi predmetnog ugovora o kreditu pokrenuo parnicu protiv tražioca izvršenja kod Općinskog suda u Mostaru pa da je potrebno obustaviti predmetni izvršni postupak to okončanja navedene parnice. Imajući u vidu sve navedene činjenice predmeta, te kako je naveo Općinski sud, i priznanje apelanta o postojanju kreditnog odnosa do njegovog jednostranog raskida od strane tražioca izvršenja kao i da nije otplaćivao glavnicu već samo kamate, taj sud je odbio prigovor apelanta kao neosnovan pri tom navodeći da iz spornog ugovora o kreditu proizlazi da je tražilac izvršenja u svemu ispoštovao svoje ugovorne obaveze dok, kako je već navedeno, apelant nije.
4. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 01 0 I 007781 13 Gž od 31. januara 2014. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Rješenjem je odbačena kao neblagovremena dopuna žalbe sadržana u podnescima preciziranim u rješenju. U obrazloženju rješenja su ponovljene činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud te navedeno da taj sud u potpunosti prihvata utvrđenja i pravni stav prvostepenog suda. Obrazloženo je da je relevantna činjenica u ovom predmetu da je utvrđeno, što je i apelant priznao, da je apelant podigao kredit u iznosu od 90.000,00 KM od kojeg nije otplatio iznos od više od 75.000,00 KM te da poricanje navedene izjave od strane apelanta u žalbenom postupku uz obrazloženje da apelant nije dobro shvatio rješenje o izvršenju, taj sud smatra neosnovanim i usmjerenim na poboljšanje vlastite procesne pozicije budući da očitovanje na navedene okolnosti ne zahtijeva nikakvo posebno pravničko i stručno znanje i obrazovanje već svaki građanin može znati koliki je kredit podigao i koliko je kredita isplatio te ukoliko ga nije otplatio da to mora učiniti. Zbog navedenog Općinski sud je ove žalbene navode apelanta odbio kao neosnovane. Nadalje navedeno je i da je apelant podnio tri podneska naslovljena kao dopuna žalbe koje su primljene na dane precizirane u rješenju ali da ih je sud odbacio kao neblagovremene jer su podnesene nakon isteka roka od osam dana propisanom u članu 12. tačka 3. Zakona o izvršnom postupku. Imajući u vidu sve navedeno Kantonalni sud je odbio žalbu kao nosnovanu odnosno odbacio dopune žalbe apelanta kao neblagovremene.
5. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo. Navodi da banka nije imala pravo da mu otkaže kredit bez prethodnog upozorenja te da apelant nije imao nikakvu obavezu da zalaže i nove dionice za produženje roka otplate kredita. Apelant navodi da ni sud nije odmah izdao rješenje o izvršenju nego je čekao da dionice padnu preko 80% od dospjeća kredita na naplatu pa tek onda donio to rješenje a da su dionice odmah prodate tražilac izvršenja bi bio u potpunosti namiren pa bi čak i apelantu ostao iznos od 80.000,00 KM. Navodi i da je podnio tužbu Općinskom sudu u Mostaru protiv tražioca izvršenja vezano za navedeni kredit te da smatra da Ustavni sud treba naložiti Općinskom sudu da traži od Općinskog suda u Mostaru da mu ustupi navedeni parnični predmet po apelantovoj tužbi i da ga spoji sa izvršnim predmetom. Apelant traži i da Ustavni sud po službenoj dužnosti donese privremenu mjeru kojom bi od prvostepenog suda zatražio da privremeno zaustavi prodaju založenih dionica do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant traži da Ustavni sud po službenoj dužnosti „zatraži od prvostepenog suda da privremeno zaustavi prodaju založenih dionica“. Iz navedenog proizilazi da apelant traži obustavu izvršenja pravosnažnog rješenja o izvršenju Općinskog suda kojim je dozvoljeno izvršenje na založenim dionicama apelanta i lica poimenično navedenog u rješenju a zbog neisplaćenog kredita koji je bio obezbjeđen založnim pravom na predmetnim dionicama. S tim u vezi Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelant naveo kao osnov za donošenje privremene mjere, a to su navodi koje se tiču merituma predmeta budući da apelant ničim drugim nije obrazložio razloge za donošenje privremene mjere, ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno ne predstavljaju razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić