Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1590/14 („Agrocoop export-import“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1590/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-1590/14, rješavajući zahtjev „Agrocoop export-import“ d.o.o. Banja Luka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 22/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Agrocoop export-import“ d.o.o. Banja Luka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Agrocoop export-import“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o iz Tuzle, podnio je, 7. aprila 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 006949 13 Kžk od 24. januara 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci – Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 006949 12 K 2 od 18. jula 2013. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: RS) zabranu otuđenja i opterećenja iznosa od 10.880,395 akcija Fabrike šećera Bijeljina a.d., do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 006949 12 K 2 od 18. jula 2013. godine optuženi Z.Ć. i D.N. su oglašeni krivim što je optuženi Z.Ć. zajedno sa Lj.M. i optuženim D.N. vršio radnje pobliže opisane u izreci predmetne presude, čime je optuženi Z.Ć. počinio produženo krivično djelo pranje novca iz člana 280. stav 4. u vezi sa st. 1. i 3. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS), a optuženi D.N. za krivično djelo pranje novca iz člana 280. stav 5. u vezi sa st. 1. i 3. KZ RS, pa je optuženi Z.Ć. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci a optuženi D.N. na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca. Predmetnom presudom je na osnovu člana 280. stav 6. KZ RS od apelanta kao trećeg lica oduzeta imovina i novac - 10.880,395 akcija odnosno 51% učešća u kapitalu „Fabrike šećera“ Bijeljina a.d. (u daljnjem tekstu: Fabrika šećera), koje se vode na vlasničkom računu u Centralnom registru hartija od vrijednosti RS a.d. Banja Luka na preduzeće Fabrika šećera Velika Obarska Bijeljina, upisanih u skladu sa rješenjima pobliže opisanih u dispozitivu presude, koje su u vlasništvu apelanta, te novčani iznos od 2.672.590,58 KM.

3. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je nesporno utvrđeno da je optuženi Z.Ć., udruživanjem sa više lica, upotrijebio veliku količinu novca (ukupno 8.024.423,33 KM) u privrednom poslovanju na taj način što je taj novac integrisao u legalne privredne tokove u RS i Republici Srbiji u cilju prikrivanja njegovog stvarnog porijekla, i to tako što je davao uputstva i naloge osuđenom Lj.M. (direktoru apelanta) i optuženom D.N. (direktoru „Avio-rent“ d.o.o. Banja Luka), koji su postupali na način na koji je od njih tražio optuženi Z.Ć. Naime, Okružni sud je naveo da je iz izvedenih dokaza nesporno utvrdio da je apelant u Fabriku šećera ulagao novac koji je pribavljen krivičnim djelom u cilju da se prikrije stvarno porijeklo tog novca miješanjem sa novcem iz legalnog poslovanja i integrisanjem u Fabrici šećera kako bi se stvorila mogućnost daljeg obavljanja legalnih privrednih poslova. Utvrdio je da je na taj način od „prljavog novca“ u iznosu od 8.024.423,33 KM apelant uplatio iznos od 4.960,666,75 KM na ime učešća u kapitalu Fabrike šećera i da je na taj način stekao 51% ili 10.880,395 akcija Fabrike šećera, zbog čega je odlučio da na osnovu člana 280. stav 6. KZ RS od apelanta oduzme te akcije. Takođe, kada je navedenom iznosu novca od 4.960,666,75 KM dodao iznos od 391.166,00 KM, za koji je utvrdio da je apelant uplatio na račun „Avio-rent“ d.o.o. Banja Luka na ime kupovine aviona, Okružni sud je konstatovao da je apelantu od ukupnog iznosa „prljavog novca“ ostao iznos od 2.672,590,58 KM, koji mu je takođe oduzeo primjenom iste zakonske odredbe.

4. Odlučujući o žalbama koje su podnesene protiv presude Okružnog suda, Vrhovni sud je nakon održanog pretresa donio Presudu broj 11 0 K 006949 13 Kžk od 24. januara 2014. godine kojom je odbio kao neosnovane žalbe apelanta i specijalnog tužioca, dok je djelimično preinačio prvostepenu presudu tako što je optužene Z.Ć. i D.N. oglasio krivim što je optuženi Z.Ć. zajedno sa Lj.M. i optuženim D.N. vršio radnje pobliže opisane u izreci drugostepene presude, čime je optuženi Z.Ć. počinio produženo krivično djelo pranje novca iz člana 280. stav 4. u vezi sa st. 1. i 3. KZ RS, a optuženi D.N. za krivično djelo pranje novca iz člana 280. stav 5. u vezi sa st. 1. i 3. KZ RS, pa je optuženi Z.Ć. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine a optuženi D.N. na novčanu kaznu u iznosu od 4.000,00 KM. Predmetnom presudom je na osnovu člana 280. stav 6. KZ RS od apelanta kao trećeg lica oduzeta imovina i novac - 10.880,395 akcija odnosno 51% učešća u kapitalu Fabrike šećera, koje se vode na vlasničkom računu u Centralnom registru hartija od vrijednosti RS a.d. Banja Luka na preduzeće Fabrika šećera Velika Obarska Bijeljina, upisanih u skladu sa rješenjima pobliže opisanih u dispozitivu presude, koje su u vlasništvu apelanta, te novčani iznos od 2.672.590,58 KM.

5. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori koji se odnose na manjkavost činjeničnih utvrđenja prvostepene presude, posebno da nije na pouzdan način utvrđeno da su novčana sredstava koja je apelant ulagao u Fabriku šećera obezbijeđena novcem od off shore kompanija i da se shodno tome nisu stekli uslovi da se od njega oduzmu akcije i novac, te da je pogrešno utvrđeno učešće apelanta u kapitalu Fabrike šećera odnosno da nije utvrđen tačan procent tog učešća. Naime, Vrhovni sud je istakao da je te prigovore već odgovoreno u dijelu obrazloženja u kojem je odgovoreno na prigovore istog karaktera koji su izneseni u žalbi branioca optuženog Z.Ć. U vezi sa tim takođe je naveo da iz nalaza vještaka M.V. (na str. 26. i 41. nalaza) proizilazi da je apelant po osnovu izvršenog otkupa kredita i potraživanja radnika Fabrike šećera ostvario učešće od 51% ili 10.880,395 akcija po nominalnoj vrijednosti akcije po 1,00 KM, a po osnovu ulaganja u remont i revitalizaciju ostvario učešće od 12,75% ili 7.499,518 akcija, te da apelant iz redovnog poslovanja bez primljenih avansa (iznosi sadržani u tač. 1.1. do 1.7. izreke prvostepene presude) ne bi mogao izmiriti obaveze koje je izmirio u periodu od 2008. do 2011. godine. Iz tih razloga zaključio da su apelantovi žalbeni prigovori neosnovani.

6. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i shodno tome pogrešno primijenili pravo kada su zaključili da je u konkretnom slučaju izvršeno krivično djelo pranja novca, te kada su utvrdili da su predmetne akcije i novac i stečeni krivičnim djelom i kada su ih oduzeli od apelanta. Takođe, navodi da se osporena presuda optuženom Z.Ć., a shodno tome i odluka o oduzimanju imovina od apelanta, ne može zasnovati na presudama Višeg suda u Beogradu kao dokazima, s obzirom da su te presude rezultat sporazuma o priznanju krivice i da su donesene u drugoj državi, te ističe da te presude nisu dokaz da je novac koji je apelant koristio za otkup potraživanja od Fabrike šećera „prljav“. Nadalje, tvrdi da je osporenim presudama povrijeđeno načelo in dubio pro reo i princip pretpostavke nevinosti. Pored toga, tvrdi da njegova žalba „gotovo nije ni razmatrana“ od strane Vrhovnog suda, već da se samo spominje na jednom mjestu te presude, ali da nisu navedeni brojni i ključni žalbeni navodi i nije dato obrazloženje zašto se ti navodi nisu uvažili.

7. Vezano za zahtjev za donošenje privremene mjere apelant navodi da je poslije donošenja osporene odluke Vrhovnog suda od njega oduzeto 37,7353% akcija Fabrike šećera i preneseno na ime Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS) koja sada ima cca. 61,4 % akcija tog preduzeća. Nadalje, navodi da je iz svakodnevnih nastupa predsjednika Vlade RS i nadležnog ministarstva u sredstvima medija vidljivo da Vlada RS pokušava da proda te akcije trećim licima, čime bi, kako tvrdi, apelant izgubio „kontrolni paket akcija“, pravo upravljanja i kontrole nad radom Fabrike šećera i njegove akcije izgubile tržišnu vrijednost koje imaju kao dio kontrolnog paketa pa je nesumnjivo da bi time pretrpio nenadoknadivu štetu jer postoji opasnost da Fabrika šećera u tom slučaju ne ostvari očekivani poslovni rezultat. Takođe, ističe da Fabrika šećera od otpočinjanja suđenja optuženom Z.Ć. „neopravdano“ ne radi preko tri godine zbog „nerazumne“ odluke suda (privremene mjere) da se u Centralni registar hartija od vrijednosti ne knjiži do daljnje vlasnička struktura proizašla nakon završenog stečajnog postupka odnosno da se apelant ne upiše sa vlasničkim pravima od 63,75% i da zbog toga apelant nije mogao upravljati sa njom do donošenja osporene presude Vrhovnog suda zbog čega su nastali milionski gubici, te da ako se sada kao takva proda u bescjenje jer su akcije stečene besplatno i na taj način „zaobiđe apelant“ trpiti će ogromnu i nenadoknadivu štetu.

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. Ustavni sud primjećuje da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere prvenstveno obrazlaže paušalnim navodima da će (eventualnom) prodajom akcija Fabrike šećera (koje su već prenesene na ime RS) od strane Vlade RS trećim licima izgubiti „kontrolni paket akcija“, pravo upravljanja i kontrole nad radom Fabrike šećera, čime bi, kako tvrdi, njegove akcije izgubile tržišnu vrijednost koje imaju kao dio kontrolnog paketa, postojala opasnost da Fabrika šećera ne ostvari očekivani poslovni rezultat i „nanesena nepopravljiva šteta“. Pored tih navoda , te navoda koji se tiču se tiču odluke redovnog suda (o privremenoj mjeri) koja nije predmet konkretne apelacije, kao i navoda koji se tiču merituma spora, apelant nije ponudio nikakve razloge i dokaze koji bi koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi Republici Srpskoj naložio zabranu otuđenja i opterećenja iznosa od 10.880,395 akcija Fabrike šećera. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da apelant nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje tražene privremene mjere neosnovanim.

11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1590/14 („Agrocoop export-import“… | Sudska praksa | Aktio