Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1786/14 (Z. B.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1786/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-1786/14, rješavajući zahtjev Zinete Bogunić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 22/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Zinete Bogunić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Zineta Bogunić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Rusmira Brkić- Čerkez, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. aprila 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 288987 13 Pžp od 14. januara 2014. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 288987 12 Pr od 6. decembra 2012. godine.
2. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi bio odložen postupak izvršenja odnosno naplate prekršajnog naloga Porezne uprave Federacije BiH, Kantonalni porezni ured Sarajevo, Porezna ispostava Novi grad (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) broj 1012220571 od 29. oktobra 2009. godine do donošenja odluke Ustavnog suda po njenoj apelaciji.
3. Općinski sud je rješenjem o nasljeđivanju broj O-2440/01 od 10. maja 2005. godine apelanticu oglasila nasljednikom suvlasničkog dijela od ½ na stanu bliže označenom u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
4. Apelantica se, na osnovu rješenja o nasljeđivanju, 16. marta 2007. godine obratila Poreznoj upravi sa prijavom da se izvrši razrez i naplata poreza po osnovu nasljeđa.
5. Komisija za utvrđivanje prometne vrijednosti nepokretnosti i prava Opštine Novi grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Komisija za procjenu) je 31. marta 2007. godine na licu mjesta sačinila zapisnik broj 02-15-10451. U zapisniku je konstatovano da nije bilo moguće izvršiti procjenu vrijednosti predmetnog stana jer korisnik stana, nije dozvolio da se izvrši neophodni pregled. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da apelantica protiv zapisnika može izjaviti prigovor Ministarstvu finansija Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvu finansija).
6. Ministarstvo finansija je rješenjem broj 08-03-14-4892 od 10. juna 2007. godine odbilo apelanticin prigovor kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je ukazano da je Komisija za rješavanje po prigovorima na licu mjesta zajedno sa apelanticom 28. juna 2007. godine pokušala izvršiti uvid u predmetni stan ali da nije omogućen ulazak u isti. Nadalje, ukazano je da je članom
7. Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava obaveza poreskog obveznika da licima ovlaštenim za utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti i prava omogući pristup nepokretnostima. Obzirom da apelantica nije obezbijedila pristup nepokretnosti, to nije bilo moguće izvršiti procjenu stana, pa je zaključeno da je apelanticin prigovor na zapisnik da procjena nije izvršena neosnovan.
7. Porezna uprava je 29. oktobra 2009. godine izdala prekršajni nalog broj 1012220571 kojim je apelantica oglašena odgovornom za prekršaj iz člana 25. stav 1. tačka 1, u vezi sa članom 7. Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava, te joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM. Apelantica je oglašena odgovornom jer nije omogućila pristup predmetnom stanu radi utvrđivanja prometne vrijednosti. Kao način uručenja prekršajnog naloga označeno je „putem pošte“.
8. Apelantica je 15. novembra 2011. godine ponovo podnijela prijavu Poreskoj upravi radi određivanja i razreza poreza na promet na predmetnom stanu na osnovu rješenja o nasljeđivanju.
9. Porezna uprava je 1. decembra 2011. godine sačinila službenu zabilješku broj 02-15-19339 u kojoj je konstatovano da nije izvršena procjena vrijednosti jer nije omogućen pristup predmetnom stanu.
10. Porezna uprava je zaključkom broj 13-9/4-15-4-2637/11-SPU od 6. decembra 2011. godine prekinula postupak upravnog rješavanja po apelanticinom zahtjevu za razrez poreza na promet na predmetnom stanu. U obrazloženju je ukazano da je shodno članu 6. Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava („Službene novine KS“ br. 23/05-prečišćeni tekst, 25/06 i 41/08) Komisiji za procjenu onemogućen pristup predmetnom stanu radi utvrđivanja prometne vrijednosti. Shodno navedenom, ukazano je da ovaj organ nije mogao postupiti u skladu sa članom 12. stav 6. navedenog zakona, tj. donijeti rješenje o razrezu poreza na promet. Najzad, ukazano je da utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti ima karakter samostalne cjeline, da predstavlja prethodno pitanje koje je u nadležnosti Komisije za procjenu, te da bez rješenja istog nije moguće okončati postupak razreza poreza. U pouci o pravnom lijeku je ukazano da se protiv zaključka može izjaviti prigovor Ministarstvu finansija.
11. Apelantica je 28. avgusta 2012. godine Poreskoj upravi uputila zahtjev za dostavljanje prekršajnog naloga broj 1012220571. U zahtjevu je istakla da je kao direktor škole, u postupku prikupljanja dokumenta za izmijene u sudskoj registraciji škole, saznala da je protiv nje izdat navedeni prekršajni nalog koji nikad nije primila, te da joj nije poznato zbog čega je isti izdat.
12. Porezna uprava je dopisom broj 13-9/4-49-2570/12 od 3. septembra 2012. godine obavijestila apelanticu zbog čega je izdat prekršajni nalog, koji joj je i dostavljen u prilogu dopisa, te ukazala da je 2. novembra 2009. godine pokušano njegovo dostavljanje na adresi navedenoj u podnesku ali da je dostavljač pismeno vratio sa naznakom da je apelantica obavještena 3. novembra 2009. godine i da pismeno nije podigla do 10. novembra 2009. godine.
13. Apelantica je protiv prekršajnog naloga Općinskom sudu uložila zahtjev za sudsko odlučivanje 18. septembra 2012. godine.
14. Općinski sud je, postupajući po apelanticinoj tužbi u parničnom postupku, presudom broj 65 0 P 226985 12 P od 4. decembra 2012. godine usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i obavezao tuženog S.Š. da apelanticu uvede u posjed predmetnog stana i da joj preda ključeve od istog u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
15. Općinski sud je rješenjem broj 65 0 Pr 288987 12 Pr od 6. decembra 2012. godine odbacio apelanticin zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu kao neblagovremen. U obrazloženju rješenja je ukazano da je na temelju uvida u registar novčanih kazni utvrđeno da je prekršajni nalog konačan 15. decembra 2009. godine, da je apelantica zahtjev za sudsko odlučivanje podnijela 18. septembra 2012. godine, tj. nakon proteka roka od osam dana od uručenja zbog čega je neblagovremen.
16. Apelantica se 3. aprila 2013. godine obratila zahtjevom Općinskom sudu u kom je istakla da podnijela zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu, da je na temelju uvida u CMS evidenciju utvrdila da je po njenom zahtjevu odlučeno ali da joj ova odluka nikad nije dostavljena.
17. Kantonalni sud je rješenjem broj 65 0 288987 13 Pžp od 14. januara 2014. godine apelanticinu žalbu protiv rješenja Općinskog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je ukazano da je prema podacima u spisu utvrđeno da je apelantici prekršajni nalog dostavljen putem pošte na njenu adresu, a da činjenica da ga nije i lično primila ne dovodi u pitanje zakonitost njegove dostave. U vezi s tim je ukazano da je članom 35. stav 3. Zakona o prekršajima FBiH propisano da je dostavljanje prekršajnog naloga obavljeno po proteku pet radnih dana nakon što ga je mjerodavno tijelo predalo na poštu. Obzirom da je apelantica obaviještena 3. novembra 2009. godine, a pismeno nije podigla do 10. novembra 2009. godine, prekršajni nalog je postao konačan i izvršan.
18. Poreska uprava je 26. februara 2014. godine izdala nalog za plaćanje broj 13-9/4-49-3409- 1/2009. godine kojim je apelantici naloženo da na ime izrečene novčane kazne, troškova naplate novčane kazne i kamate u označenom iznosu i za označeni period plati 342,64 KM.
19. Apelantica tvrdi da su joj osporenim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da se u cilju izvršenja zakonske obaveze u dva navrata obratila Poreskoj upravi radi utvrđivanja i razreza poreza na predmetnom stanu koji bespravno koristi S.Š., kao i da joj nisu stajala na raspolaganju bilo kakva sredstva prinude, kako bi bespravnog korisnika primorala da omogući pristup stanu. Po njenom mišljenju, Porezna uprava, koja nije preduzela ništa, je u ovakvoj situaciji, a radi naplate državnog prihoda kakav je porez, morala zatražiti bar asistenciju policije, kako bi izvršila procjenu i obračun pripadajućih poreza, a posebno imajući u vidu da je ona svoj zahtjev temeljila na valjanom pravnom osnovu, a da se u predmetnom stanu nalazilo lice koje isti koristi bez pravnog osnova. Nadalje, apelantica ističe da je njeno prvo obraćanje Poreskoj upravi rezultiralo izdavanjem prekršajnog naloga, a njeno drugo obraćanje prekidom postupka, nakon čega je odlučila predati tužbu protiv S.Š. radi predaje u posjed predmetnog stana. Apelantica nadalje ističe da je nakon što je prvi put primila prekršajni nalog u zakonskom roku uložila zahtjev za sudsko odlučivanje po istom ali da je ovaj zahtjev odbačen kao neblagovremen, iako joj nije pružena mogućnost da se izjasni o razlozima zbog kojih je zahtjev uložila tek 2012. godine. Nadalje, apelantica navodi da su i neprihvatljivi razlozi i obrazloženja koje je ponudio Kantonalni sud odlučujući po njenoj žalbi, obzirom da nije moguće zaključiti iz kojih podataka i dokaza u spisu je zaključeno da joj je prekršajni nalog dostavljen putem pošte na njenu adresu. U prilog navedenog apelantica ponavlja da je u dva navrata podnosila poresku prijavu, da je prekršajni nalog iz 2009. godine vezan za njenu prijavu iz 2007. godine, pa da sigurno ne bi ponovo podnosila poresku prijavu i 2011. godine da je znala da je protiv nje izdat prekršajni nalog. Najzad, apelantica ističe da je nejasno na temelju čega je u povodu identičnog zahtjeva i u istim okolnostima jednom izdat prekršajni nalog a drugi put postupak prekinut.
20. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je istakla da je kao rezultat postupka u kom je bila onemogućena da učestvuje, odnosno u kom joj je uskraćeno pravo na pristup sudu, Poreska uprava izdala nalog za plaćanje zbog čega trpi štetu u vidu naplate. Apelantica je zatražila da se postupak izvršenja odnosno naplate prekršajnog naloga Porezne uprave po izdatom prekršajnom nalogu odloži do donošenja odluke Ustavnog suda po njenoj apelaciji.
21. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
22. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
23. U konkretnom slučaju apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi postupak izvršenja odnosno naplate prekršajnog naloga Porezne uprave po izdatom prekršajnom nalogu bio odložen do donošenja odluke Ustavnog suda po njenoj apelaciji.
24. Ustavni sud primjećuje da se apelanticini navodi, u suštini, svode na tvrdnju da joj je u postupku izdavanja prekršajnog naloga povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je njen zahtjev za sudsko odlučivanje odbijen kao neosnovan. Ovi navodi nesporno se tiču merituma apelacije i njihovim uvažavanjem u postupku donošenja privremene mjere, bilo bi prejudicirano rješenje samog merituma spora. Shodno navedenom, a imajući u vidu da apelantica nije učinila mogućim i vjerovatnim da zbog izvršenja prekršajnog naloga po nju mogu nastupiti neotklonjive štetne posljedice koje se mogu spriječiti jedino kroz mehanizam privremene mjere, te kako apelantica nije ponudila razloge koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
25. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
26. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić