Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1835/14 (V. G.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1835/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP 1835/14, rješavajući zahtjev Velemira Gojića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Velemira Gojića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Velemir Gojić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Teslića, kojeg zastupa Marjan Savić, advokat iz Teslića podnio je, 15. aprila 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 007768 14 Gž od 10. februara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 007768 10 P 2 od 30 septembra 2013. godine. Također, apelant je, 13. maja 2014. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi se „zastalo sa bilo kakvim izvršenjem po predmetu Osnovnog suda P.7768/10“.
2. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 007768 10 P 2 od 30. septembra 2013. godine, obavezan je apelant - vlasnik SZR „Majstor Mićo“ da tužitelju Nedeljku Draganiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 17.000,00 KM i to za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti iznos od 10.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 4.000,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 3.000,00 KM, sve uz zakonsku kamatu. Apelant je obavezan i da tužitelju plati troškove postupka u iznosu od 2.960,00 KM.
3. Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj po zanimanju KV moler i da je bio zaposlen kod apelanta na neodređeno vrijeme te da je obavljajući poslove (za apelanta - SZR „Majstor Mićo“), 24. septembra 2009. godine, povrijeđen kada je prilikom rada na radnoj platformi – skeli visine oko 2 metra došlo do obrušavanja platforme, sa koje je tužitelj pao i zadobio, u presudi pobliže opisane povrede, za koje je navedeno da predstavljaju teške tjelesne povrede opasne po život.
4. Među parničnim strankama je sporno, kako je dalje naveo Osnovni sud, da li postoji odgovornost apelanta za nastalu štetu i da li je tužitelj isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja. U vezi s tim Osnovni sud je utvrdio da svaki rad na visini većoj od 1,5 m spada u poslove sa povećanim rizikom, a da skela u kritičnom događaju ima svojstva opasne stvari odnosno da rad na skeli, predstavlja opasnu djelatnost; da je u konkretnom slučaju, skela sa koje je tužitelj pao bila montažna pokretna, na točkiće, bez kočnica i da u konkretnom slučaju nije bila pričvršćena za pod ili neki drugi elemenat prozora ili vrata u prostoru; da je obaveza apelanata koji je preuzeo na sebe obavezu izvršenja poslova sa radom na skeli da obezbijedi potpunu ispravnost skele. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je shodno odredbama Zakona o zanatsko – poduzetničkoj djelatni, poduzetnik za sve obaveze nastale u vezi sa obavljanjem poduzetničke djelatnosti odgovara cjelokupnom svojom imovinom i da odgovornost za te obaveze ne prestaje brisanjem poduzetnika iz registra poduzetnika, a da je u kritično vrijeme kada se štetni događaj desio, tužilac bio zaposlen kao radnik po osnovu ugovora o radu kod apelanta, vlasnika SZR „Majstor Mićo“ Teslić kao poslodavca, te da stoga u ovom sporu apelant nije tužen kao fizičko lice, nego u svojstvu samostalnog poduzetnika. Osim toga, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je nakon ovog događaja, tužitelj postao invalid te da je od strane· komisije PIO utvrđeno da je „nesposoban za obavljanje tih i drugih poslova“. Slijedom toga, Osnovni sud je istakao da je apelant shodno odredbama člana 174. i člana 154. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odgovoran po principu objektivne odgovornosti za predmetnu štetu koja je nastala njegovim propustima, budući da je, kao poslodavac, propustio da postupi po odredbama Zakona o zaštiti na radu Republike Srpske i odredbama Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu, u vezi obezbjeđivanja mjera zaštite za ispravno postavljenje, održavanje i korišćenje skele.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je Presudom broj 87 0 P 007768 14 Gž od 10. februara 2014. godine žalbu djelomično uvažio i osporenu presudu preinačio, tako da je apelant obavezan da tužitelju, na ime naknade nematerijalne štete, isplati ukupan iznos od 13.600,00 KM. Naime, Okružni sud je snizio iznos naknade nematerijalne štete za tužiteljeve pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti na iznos od 8.000,00 KM, zbog pretrpljenih fizičkih bolova na iznos od 3.200,00 KM i zbog pretrpljenog straha na iznos od 2.400,00 KM. Dalje, apelant je obavezan da tužitelju plati troškove postupka u iznosu od 2.368,00 KM.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je Osnovni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali da nije izveo pravilan zaključak u pogledu pravnog osnova. Naime, Okružni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu proizilazi da je tužitelj ne shvatajući opasnost za svoje zdravlje svojom aktivnošću (trzajima izvođenim na skeli radi njenog pomjeranja) uradio opasne radnje za sigurnost na radu na skeli, što je i Osnovni sud pravilno prihvatio kao običnu nepažnju, ali je po ocjeni· Okružnog suda, pogrešno zaključio da apelant, kao imalac opasne stvari, nije dokazao da nema doprinosa tužioca nastanku ove nezgode. Slijedom toga, prema stavu Okružnog suda, pogrešno je zaključeno da šteta nije nastala pod uvjetima iz člana 177. stav 3. ZOO i slijedom toga da je apelant u cijelosti, a ne srazmjerno, odgovoran za nastalu štetu. Naime, kako je dalje naveo Okružni sud, tužilac kao fizičko lice i kao oštećeni odgovara prema pravilima subjektivne odgovornosti, a obična nepažnja je takav oblik (stepen) krivice, kad štetnik nije postupao kao naročito dobar stručnjak što zavisi od kategorije lica za koju se procjenjuje ovaj stepen krivice, pa je obična nepažnja pravni standard za postupanje „sa naročitom pažnjom“. S obzirom da, u konkretnom slučaju, apelant nije dokazao da je postupao u skladu sa pozitivnim pravom i da je osigurao siguran rad na skeli niti da je skelu prije korištenja pričvrstio za pod ili neki drugi elemenat prozora ili vrata u prostoru da se ista ne uruši, apelant je odgovoran za nastanak štetnog događaja kao korisnik opasne stvari i djelatnosti, zbog nepostupanja, a po principu objektivne odgovornosti za nastalu predmetnu štetu u omjeru 80%, a tužilac po principu subjektivne odgovornosti za običnu nepažnju 20% zbog navedene poduzete štetne radnje koja je u takvim okolnostima, kada apelant nije u skladu sa pozitivnim pravom poduzeo mjere zaštite, pogodovala nastanku štete.
7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povreda navedenih prava, prema navodima apelanta, se ogleda u tome što redovni sudovi nisu pravilno ocijenili provedene dokaze na osnovu kojih su utvrdili apelantovu odgovornost za štetu. S tim u vezi navodi da su tužitelj i drugi radnik samostalno, bez njegovog nadzora montirali skelu i da je sud zanemario i činjenicu da skela nije u apelantovom vlasništvu. Slijedom toga, apelant problematizira i njegovu pasivnu legitimaciju u ovom sporu. Također apelant navodi da je SZR „Majstor Mićo“ prestao sa radom i da je „likvidirana“ 11. aprila 2010. godine a da tužitelj u postupku likvidacije nije prijavio svoje potraživanje. Osim toga, apelant smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno kako materijalno tako i procesno pravo.
8. U zahtjevu za donošenje privremene mjere, od 13. maja 2014. godine, apelant je naveo da je od tužitelja dobio poziv da plati dug po osporenoj presudi. Istakao je da je „višestruko“ povrijeđen u pravima jer smatra da je obavezan da plati naknadu štete koja je nastala kao propust oštećenog. Naveo je da je, u međuvremenu, otišao u penziju koja iznosi 300,00 KM. Naglasio je da su on i njegova porodica teški bolesnici pa da se stoga treba „izdati sudska mjera neprovođenja bilo kakvog izvršenja do odluke po apelaciji.“ U prilogu zahtjeva, apelant je dostavio pismeno tužitelja, od 24. aprila 2014. godine, kojim ga poziva da plati navedeni dug te svoju medicinsku dokumentaciju (otpusno pismo od 19. septembra 2012. godine - boravio na klinici tri dana; kardiološki nalaz od 6 avgusta 2012. godine, nalaz Internističkokardiološke ordinacije od 8. maja 2000. godine i otpusno pismo od 31. marta 1999. godine)
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U konkretnom slučaju apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bio odložen postupak izvršenja osporenih presuda do okončanja postupka po njegovoj apelaciji pred Ustavnim sudom.
12. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant kao razloge za donošenje privremene mjere navodi činjenice da je penzioner, da je bolestan (o čemu je priložio medicinsku dokumentaciju) i što smatra da su u redovnom postupku povrijeđena njegova ljudska prava. Ustavni sud zapaža da apelant, dakle, osim navoda o lošem socijalnom statusu i zdravstvenom stanju, koje navodi sami po sebi ne mogu predstavljati relevantan razlog za udovoljavanje zahtjevu za donošenje privremene mjere, ne nudi razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ovo osobito imajući u vidu da se iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu, kao i iz apelantovih navoda može zaključiti da izvršni postupak nije pokrenut te da dostavljena medicinska dokumentacija datira iz perioda koji je bio prije donošenja osporenih presuda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić