Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1911/14 (N. P.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1911/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP 1911/14, rješavajući zahtjev Nezira Pajića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e). i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nezira Pajića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Nezir Pajić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 25. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 010090 13 Rev 2 od 20. marta 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 010090 12 Gž 2 od 6. decembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 010090 11 P2 od 11. juna 2012. godine. Apelant je istovremeno tražio od Ustavnog suda da donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi se obustavio izvršni postupak u predmetu Općinskog suda u Zenici, broj 51 0 P 010090 13 I, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda, odnosno do okončanja parničnog postupka, koji se vodi kod Općinskog suda u Zenici po tužbi apelanta protiv tražitelja izvršenja Ibrahima Šetkića (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja).
2. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 010090 11 P2 od 11. juna 2012. godine, koja je u cijelosti potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 010090 12 Gž 2 od 6. decembra 2012. godine, donesenoj u ponovnom postupku, usvojen je tužbeni zahtjev tražitelja izvršenja, kojom je apelant, kao hipotekarni dužnik, dužan priznati da je tražitelj izvršenja ovlašten tražiti namirenje svog potraživanja u iznosu od 40.000,00 KM iz nekretnina koje u naravi čine livadu, kuću, zgradu i dvorište, ukupne površine 1.648 m2 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te dopustiti da se potraživanje tražitelja izvršenja namiri putem javne prodaje u sudskom izvršnom postupku iz predmetnih nekretnina, uz naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
3. Postupajući u ponovnom postupku po uputama drugostepenog suda Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su apelant i tražitelj izvršenja 12. juna 1991. godine zaključili ugovor o zajmu, ovjeren pod brojem Ov.br.1556/91 od 9. jula 1991. godine, (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) kojim je tražitelj izvršenja u prisustvu svjedoka apelantu na ime zajma predao iznos od 40.000,00 DM, koji apelant nije vratio. Općinski sud je uvidom u sporni ugovor utvrdio da je tačkom 3. spornog ugovora apelant, kao zajmoprimac, kao sredstvo obezbjeđenja vraćanja zajma do ugovorenog roka (ugovoreni rok za vraćanje zajma je bio 15. januar 1992. godine), dao u zalog predmetne nekretnine (porodičnu kuću), pristavši da se na njih u zemljišnoj knjizi zabilježi hipoteka na iznos duga od 40.000,00 DM u korist tražitelja izvršenja, što je tražitelj izvršenja i učinio, pri čemu je apelant dao i založnu izjavu kojom je pristao da se predmetne nekretnine prenesu u vlasništvo tražitelja izvršenja u slučaju da apelant u ugovorenom roku ne vrati zajam.
4. Na temelju takvog činjeničnog utvrđenja Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o hipotekarnoj tužbi, te da, iako zalogom obezbijeđeno potraživanje zastarijeva, ne prestaje pravo nositelja založnog prava da i nakon zastarijevanja ostvari pravo da se iz založene stvari namiri njenom prodajom i to samo ukoliko prodajom dobiveni iznos podmiruje potraživanje, a preko toga ne, jer je samo potraživanje zastarjelo. U tom pravcu Općinski sud se pozvao na odredbu člana 368. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je precizirano da se povjerilac, čije je potraživanje osigurano zalogom ili hipotekom, a čije je potraživanje zastarjelo, može namiriti samo iz opterećene stvari, ako je drži u posjedu ili ako je njegovo potraživanje upisano u zemljišnoj knjizi, kao u konkretnom slučaju. Kako je potraživanje tražitelja izvršenja osigurano upisom založnog prava na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj do visine nevraćenog duga na ime zajma u iznosu od 40,000,00 DM, prema ocjeni Općinskog suda, tražitelju izvršenja pripada pravo zahtijevati namirenje iz založene stvari realizacijom založnog prava.
5. Na okolnosti visine potraživanja koje je osigurano zalogom, s obzirom na činjenicu da je zajam bio izražen u DM, proveden je dokaz vještačenjem po vještaku finansijske struke. Na temelju iskaza vještaka prvostepeni sud je utvrdio da je nalaz (koji je sačinjen u dva vida obračuna i to pod tač. 1. i 2.) pod tačkom 2. sačinjen tako što je vještak, ne ulazeći u pravno tumačenje ZOO-a, zajam od 12. juna 1991. godine na iznos od 40,000,00 DM, sveo na današnju valutu KM i to direktnom vezom KM-DM, tako da iznos od 40,000,00 DM odgovara iznosu od 40.000,00 KM. Isto tako je utvrđeno da je nalaz pod tačkom 1. vještak sačinio tako što je u skladu sa odredbama ZOO-a o monetarnom nominalizmu izvrši obračun DM u YU dinare, a potom u BH dinare, te u KM tako da je nakon izvršene denominacije izračunao da iznos od 40.000,00 KM odgovara iznosu od 0,052 KM.
6. Općinski sud je naveo da je apelant na nalaz i mišljenje pod tačkom 2. prigovorio prihvativši u cijelosti nalaz i mišljenje koji je izražen pod tačkom 1., dok su sud i tražitelj izvršenja pihvatili u cijelosti nalaz i mišljenje dato pod tačkom 2. Cijeneći sve provedene dokaze Općinski sud je utvrdio da je ugovorena obaveza po spornom ugovoru bila izražena u stranoj valuti odnosno 40.000,00 DM, koja se realizuje u važećoj valuti KM i to u istom broju novčanih jedinica, s obzirom na jednaku vrijednost DM i KM, shodno odredbi člana 32. Zakona o centralnoj banci, shodno nalazu i mišljenju vještaka sačinjenog pod tačkom 2. iz kojeg proizlazi da do danas nije bilo denominacije konvertibilne marke, te da je od 1. januara 1990. godine Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju, ukinuta zabrana ugovaranja valutne klauzule, te činjenici da su stranke obavezu ugovorile u DM, dakle u valuti koja je to vrijeme bila prihvaćena, te da shodno svemu navedenom tražitelju izvršenja pripada pravo na namirenje u važećoj valuti KM.
7. Općinski sud nije prihvatio navode apelanta da je sporni ugovor i založnu izjavu u cilju osiguranja potraživanja zaključio pod prinudom jer apelant, shodno odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ove navode ničim nije potkrijepio, niti je pružio dokaze kojim bi opovrgnuo utvrđeno činjenično stanje, niti je, shodno odredbi člana 60. ZOO-a, eventualno, pokrenuo postupak radi poništenja spornog ugovora, odnosno u tom pravcu opredijelio zahtjev. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio shodno odredbi člana 386. ZPP-a.
8. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta donio presudu broj 51 0 P 010090 13 Rev 2 od 20. marta 2014. godine kojom je reviziju odbio. Nakon što je ispitao nižestepene presude Vrhovni sud je u svjetlu revizionih navoda i po službenoj dužnosti zaključio da su nižestepene presude pravilne i na zakonu zasnovane. Vrhovni sud je istakao da i prema njegovoj ocjeni sporni ugovor kojim je bio ugovoren zajam u DM nije ništav i da se mogao zaključiti imajući u vidu odredbu člana 16. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju u vezi sa članom 11. Zakona o privremenim mjerama o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju kojom je brisana zabrana ugovaranja zlatne, odnosno valutne klauzule, čija je primjena otpočela 1. januara 1990. godine od kada je dozvoljeno ugovaranje novčane obaveze u visini dinarske protivvrijednosti određenog iznosa strane valute po kursu u momentu ispunjenja obaveze. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbe člana 394. i 395. ZOO-a, te odredbe čl. 32. i 38. Zakona o centralnoj banci BiH, imajući u vidu da je spornim ugovorom ugovoren iznos zajma u DM , što nije sporno jer su se u to vrijeme obaveze mogle ugovarati u stranoj valuti, pri čemu nije bilo denominacije DM, uz naglasak da je početkom rada Centralne banke BiH, utvrđen kurs za valutu BIH 1 KM za 1 DM. Ostale revizijske prigovore Vrhovni sud je ocijeni irelevantnim za donošenje odluke, te ih nije posebno obrazlagao. Nalazeći da u nižestepenim postupcima nije bilo povrede parničnog postupka na koje revizija ukazuje, ni onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, uključujući i primjenu materijalnog prava, Vrhovni sud je na temelju odredbe člana 248. ZPP-a odlučio kao u izreci.
9. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zbog dužine trajanja postupka i pravo na suđenje u „razumnom roku“, kao segmentu prava na pravično suđenje. U iscrpnoj apelaciji apelant osporava valjanost spornog ugovora tvrdeći da je apsolutno ništav jer je protivan imperativnim zakonskim normama i moralu. U tom pravcu apelant pojašnjava da je tokom postupka prigovarao da je osnov potraživanja – stvarno pravni teret u obligacionom pravnom postupku – hipoteka na predmetnim nekretninama, te stvarno pravni zahtjev iz člana 4. spornog ugovora, koji je po svojoj pravnoj prirodi tabularna klauzula, što ugovor čini ništavima. U takvim okolnostima ostao bi samo obligacioni zahtjev za povrat duga za koji je zastara nastupila 13. juna 1996. godine, odnosno 24. decembra 2000. godine, a tužba je u ovom predmetu, koji je trajao neprihvatljivo dugo, podnesena 27. septembra 2005. godine.
10. Tvrdi da su redovni sudovi sve ove prigovore zanemarili kao što su zanemarili i okolnost da sporni ugovor sa hipotekom i tabularnom klazulom nije ovjeren kod nedleženog suda, niti je založna izjava ovjerena jer na originalnim ispravama nema pečata suda, niti štambilja ovjere. Navodi da su sudovi zanemarili propise koji su važili u vrijeme zaključenja spornog ugovora, te proizvoljno tumače odredbu člana 11. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju prema kojoj je bilo dozvoljeno ugovaranje novčane dinarske obaveze u visini dinarske protivvrijednosti određenog iznosa strane valute, po kursu u momentu ispunjenja obaveze, jer ova odredba dozvoljava ugovoranje u protivvrijedsnoti nekog iznosa strane valute, ali dinarske obaveze, opet, u dinarskoj protivvrijednosti po kursu u momentu ispunjenja. Naglašeno je da je apelant 16. januara 2014. godine tužbom protiv tražitelja izvršenja pokrenuo parnični postupak kod Općinskog suda u Zenici radi poništenja spornog ugovora i poništenja založne izjave, slijedom čega bi bio ništav upis hipoteke na predmetnim nekretninama. Apelant navodi da će u tom postupku dokazati da je spis Opštinskog suda u Zenici broj Dn 1124/91 formiran na temelju ozbiljnog falsifikata, jer sporni ugovor nije ovjeren.
11. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant navodi da je u toku izvršni postupak pred Općinskim sudom u kojem je zaključkom navedenog suda od 21. marta 2014. godine određena treća prodaja predmetnih nekretnina za dan 20. maj 2014. godine u 12,00 sati, što bi u slučaju nastavka postupka rezultiralo gubitkom predmetnih nekretnina koje bi prešle u vlasništvo nesavjesnog sticaoca, pa stoga apelant predlaže Ustavnom sudu da donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi zabranio Općinskom sudu preduzimanje bilo kakve radnje izvršenja u predmetu broj 51 0 P 010090 13 I do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji ili do pravosnažnog okončanja parničnog postupka koji se vodi po tužbi apelanta kod Općinskog suda u Zenici.
12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
14. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant traži da Ustavni sud svojom odlukom o privremenoj mjeri obustavi postupak izvršenja pred Općinskim sudom u kojem je zakazana treća prodaja predmetnih nekretnina. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
16. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelant naveo kao osnov za donošenje privremene mjere, a tiču se isključivo kršenja apelantovih prava u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama, ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa u izvršenju pravomoćne i izvršne presude. Osim toga, pokretanje parničnog postupka radi poništenja spornog ugovora Ustavni sud također ne može prihvatiti kao opravdan razlog za usvajanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, Ustavni sud smatra da navodi istaknuti u zahtjevu za donošenje privremene mjere, ne predstavljaju razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić