Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2205/14 („COLAK“ d.o.o. Sarajevo i „CIPI“ d.o.o. Ilijaš)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2205/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP 2205/14 rješavajući zahtjev „COLAK“ d.o.o. Sarajevo i „CIPI“ d.o.o. Ilijaš za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e). i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „COLAK“ d.o.o. Sarajevo i „CIPI“ d.o.o. Ilijaš za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „COLAK“ d.o.o. Sarajevo i „CIPI“ d.o.o. Ilijaš (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva podnijeli su 14. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 018307 11 Pž od 22. aprila 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 018307 06 Ps od 10. maja 2010. godine. Apelanti su takođe, zatražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio postupak izvršenja Presude Kantonalnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 09 65 Ps 018307 06 Ps od 10. maja 2010. godine naloženo je apelantima kao tuženim, i to apelantu „COLAK“ d.o.o. Sarajevo da tužitelju KIN d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 2.100,00 KM, a apelantu „CIPI“ d.o.o. Ilijaš da tužitelju isplati iznos od 3.800,00 KM, po fakturama, iznosima i za periode pojedinačno naznačenim izrekom presude, sve sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom tužitelj je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva, a apelantima je naloženo da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.382,00 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud analizom izvedenih dokaza utvrdio da među parničnim strankama nije sporno, da je tužitelj za apelante obavljao knjigovodstvene usluge, da je pravni prednik apelanta „COLAK“ d.o.o. Sarajevo, „Stahlbaucolak“ d.o.o., sa tužiteljem 1. septembra 2003. godine zaključio Ugovor o pružanju knjigovodstvenih usluga, dok apelant „CIPI“ d.o.o. Ilijaš sa tužiteljem takav ugovor nije nikad potpisao. Međutim, Općinski sud je takođe utvrdio da su parnične stranke mnogo toga precizirale usmeno, pa je i ugovorni odnos vremenom postao usmeni. Dakle, s obzirom da su se tokom poslovne saradnje, koja je nastavljena na temelju usmenih dogovora i po inerciji, ispoljili nedostaci ugovora, jer pojedinačna usmena dogovaranja i cijena usluga nije bila jasno precizirana, sud je proveo vještačenje, isključivo na pismeno ugovorenim cijenama za pojedine usluge koje su knjižene. Na temelju provedenog vještačenja taj sud je utvrdio, da je tužitelj apelantu „CIPI“ d.o.o. Ilijaš za izvršene knjigovodstvene usluge ispostavio ukupno 13 faktura ukupne vrijednosti od 7.150,00 KM, po osnovu kojih je taj apelant tužitelju platio iznos od 3.350,00 KM, tako da razlika potraživanja tužitelj od tog apelanta iznosi 3.800,00 KM. Dalje je utvrđeno da je tužitelj apelantu „COLAK“ d.o.o. Sarajevo, odnosno njegovom pravnom predniku „Stahlbaucolak“ d.o.o., za period od oktobra 2003. godine do decembra 2004. godine ispostavio 15 faktura, ukupne ugovorene vrijednosti od 6.000,00 KM, po osnovu kojih je taj apelant tužitelju isplatio iznos od 3.900,00 KM, tako da razlika potraživanja tužitelja od ovog apelanta iznosi 2.100,00 KM. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na osnovu čl. 383. i čl. 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 018307 11 Pž od 22. aprila 2014. godine žalbu apelanta „COLAK“ d.o.o. Sarajevo djelimično uvažio, tako što je prvostepenu presudu i stavu I preinačio i tog apelanta obavezao da tužitelju isplatiti iznos od 2.100,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama po fakturama, iznosima i za periode pojedinačno označenim izrekom presude, kao i u pogledu troškova postupka tako što je tog apelanta obavezao da tužitelju na ime troškova postupka isplatiti iznos od 2.982,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba apelanta „COLAK“ d.o.o. Sarajevo odbijena kao neosnovana. Istom presudom žalba apelanata „CIPI“ d.o.o. Ilijaš je odbijena kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena.
5. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta „COLAK“ d.o.o. Sarajevo podnesenoj protiv prvostepene presude, ocijenio osnovanim žalbene navode istog u dijelu, da je prvostepeni sud i stavu I te presude, dva puta naveo da je tužitelju po fakturi broj 104/04 dužan tužitelju isplatiti iznos od 400,00 KM, i u dijelu odluke o troškovima postupka, jer je prvostepenom presudom isti obavezan da na ime troškova vještačenja tužitelju isplatiti iznos od 400,00 KM, jer iz uplatnice apelanta od 14. oktobra 2009. godine stoji da je isti tužitelju isplatio navedeni iznos. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane navode apelanta „CIPI“ d.o.o. Ilijaš da je prvostepeni sud morao imati u vidu da je tužitelju plaćao knjigovodstvene usluge i u gotovom novcu, jer po ocjeni tog suda apelant ove tvrdnje ničim nije dokazao, niti za to postoje pismeni dokazi. Prema tome, Kantonalni sud je pozivajući se na odredbu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
6. Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, člana 209. ZPP-a i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ovo iz razloga što smatraju da tužitelj nije dokazao da je prema apelantima izvršio ugovorene knjigovodstvene usluge, te tvrde da su u predmetnom postupka dokazali da su tužitelju platili iznos od cca 11.000,00 KM, na ime izvršenih knjigovodstvenih usluga. Dakle, apelanti ističu da su tužitelju platili veći iznos od onoga što im je tužitelj fakturisao. Takođe navode da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, jer sud pojedine njihove žalbene navode uopšte nije cijenio.
7. Apelanti takođe traže donošenje privremene mjere, jer smatraju da bi izvršenjem pobijanih presuda po njih nastupile štetne posljedice, s obzirom da već duži period ne posluju, da apelant „COLAK“ d.o.o. Sarajevo na svom transkcijskom računu nema dovoljno sredstava, dok je transakcijski račun apelanta „CIPI“ d.o.o. Ilijaš blokiran, zbog čega traže da se odloži postupak izvršenja pobijanih presuda do donošenja odluke o apelaciji.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
10. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje su apelanti naveli u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
11. U konkretnom slučaju apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom bi bio odložen postupak izvršenja osporenih presuda do okončanja postupka po njihovoj apelaciji pred Ustavnim sudom.
12. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne pravosnažne predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ( vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
13. U konkretnom slučaju, osim navoda koji se tiču merituma spora, te navoda o teškom ekonomskom položaju, koji sami po sebi ne mogu predstavljati razlog za udovoljavanje zahtjevu za donošenje privremene mjere, apelanti ne nude nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ovo osobito imajući u vidu da se iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu, kao i iz navoda apelanata se ne može zaključiti da je tužitelj uopće pokrenuo postupak izvršenja pobijanih presuda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovanim.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić