Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4408/13 (V. R.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4408/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-4408/13, rješavajući zahtjev Vukice Radovanović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e). i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Vukice Radovanović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Vukica Radovanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. za obavljanje advokatske djelatnosti, Tuzla, podnijela je 29. oktobra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 004980 12 Rev od 15. augusta 2013. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 004980 12 Gž od 5. aprila 2012. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 004980 10 P3 od 2. decembra 2011. godine. Apelantica je 14. aprila 2014. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „zabraniti daljnje sprovođenje postupka izvršenja presude Vrhovnog suda broj 80 0 P 004980 12 Rev od 15. augusta 2013. godine, sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH o apelaciji“.

2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 004980 10 P3 od 2. decembra 2011. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 80 0 P 004980 12 Gž od 5. aprila 2012. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja Milorada Skoke (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelantice kao prvotužene i ostalih tuženih OJDP „Grad“ Bijeljina, „Elektroprivrede“ Republike Srpske i „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi ili ostali tuženi) za utvrđenje da je ništav ugovor o korištenju stana koji se nalazi u Bijeljini (u daljnjem tekstu: sporni stan) zaključen između apelantice i drugotuženog 8. septembra 1998. godine a što bi tuženi bili dužni priznati i trpjeti, kao i zahtjev da je apelantica dužna da se iseli iz spornog stana, te da isti oslobodi od lica i stvari i preda tužitelju na korištenje. Istom presudom obavezan je tužitelj da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrđeno da je tužitelj zaključio ugovor o korištenju spornog stana 5. maja 1993. godine sa trećetuženim kao davaocem stana na korištenje umjesto sa u to vrijeme nadležnim SIZ-om stanovanja na temelju rješenja davaoca stana na korištenje o dodjeli spornog stana na korištenje tužitelju. Dalje je utvrđeno da je tužitelj sporni stan koristio sve do 7. septembra 1998. godine kada se apelantica nasilno uselila u sporni stan, te da je u vrijeme donošenja rješenja o dodjeli stana tužitelju od strane trećetuženog pravo raspolaganja na spornom stanu pripadalo četvrtotuženom. Osnovni sud je dalje naveo da tužitelj nije dokazao da postoji pravno valjan akt kojim je četvrtotuženi pravo raspolaganja na spornom stanu ustupio trećetuženom 1992. godine, te da je rješenjem Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanju napuštenom imovinom Bijeljina od 18. augusta 1998. godine apelantici dodijeljen na korištenje sporni stan, a da je apelantica na temelju tog rješenja zaključila ugovor o korištenju spornog stana sa drugotuženim. Također, je utvrđeno da je pomenuto rješenje od 18. augusta 1998. godine, postupajući po žalbi tužitelja, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS (u daljnjem tekstu. Ministarstvo) poništilo rješenjem od 26. jula 2001. godine. Polazeći od činjenice da je u vrijeme kada je trećetuženi donio rješenje o dodjeli stana na korištenje tužitelju, pravo raspolaganja spornim stanom pripadalo četvrtotuženom, Osnovni sud je smatrao da pomenuto rješenje nije u skladu s odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima i da kao takvo nije moglo predstavljati pravno valjan akt o dodjeli stana tužitelju na korištenje, a koji bi bio i punovažan osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana, kao i osnov njegovog zakonitog useljenja u stan. Osnovni sud je zaključio da tužitelj nije dokazao da je stekao stanarsko pravo na spornom stanu i da nije aktivno legitimisan za podnošenje predmetne tužbe zbog čega nalazi da je neosnovan i zahtjev za iseljenje apelantice jer je apelantica u spornom stanu bez pravnog osnova duže od osam godina i time je u skladu s članom 30. Zakona o stambenim odnosima kao bespravni korisnik zaštićena od zahtjeva za iseljenje.

4. Odlučujući o reviziji tužitelja protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 80 0 P 004980 12 Rev od 15. augusta 2013. godine, kojom je revizija tužitelja usvojena a presuda Okružnog suda broj 80 0 P 004980 12 Gž od 5. aprila 2012. godine preinačena tako što je utvrđeno da je ništav ugovor o korištenju spornog stana a što su tuženi dužni priznati i trpjeti, a apelantica je dužna iseliti se iz spornog stana, osloboditi ga od lica i stvari, te ga predati tužitelju na korištenje. Istom presudom tuženi su obavezani tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da budući da je rješenjem Ministarstva od 26. jula 2001. godine poništeno rješenje od 18. augusta 1998. godine o dodjeli stana apelantici proizilazi da je otpao pravni osnov za zaključenje ugovora o korištenju spornog stana koji je apelantica zaključila sa drugotuženim, pa je saglasno tome taj ugovor protivan prinudnim propisima i ništav prema odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu navedeno apelantica je, kako je zaključio Vrhovni sud, u posjedu spornog stana bez pravnog osnova. Međutim, kako je Vrhovni sud dalje naveo, od dana useljenja u sporni stan to jeste od 7. septembra 1998. godine do dana stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova 28. jula 2001. godine, od kada se na stanovima u državnoj svojini ne stiče stanarsko pravo, nije protekao rok od osam godina iz odredbe člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, a navedeni rok nije protekao ni od 26. jula 2001. godine, kada je poništeno rješenje o dodjeli stana na korištenje apelantici pa do dana podnošenja tužbe sudu u konkretnom sporu 11. juna 2008. godine sa zahtjevom za iseljenje apelantice. Vrhovni sud je smatrao da je tužitelj pravilno ukazao da se nisu stekli uslovi za primjenu odredbe člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima koji bi apelanticu štitio od zahtjeva za iseljenje iz spornog stana.

6. Vrhovni sud je dalje naveo da nasuprot navedenom, tužitelju je sporni stan dodijeljen rješenjem trećetuženog kao davaoca stana na korištenje 5. maja 1993. godine kao novoizgrađeni stan i s kojim je tužitelj tog dana i zaključio ugovor o korištenju stana. Na temelju navedenog ugovora tužitelj se uselio u stan 1993. godine, te po tom osnovu u njemu stanovao sve do 7. septembra 1998. godine kada se apelantica uselila u sporni stan. Za ishod spora u konkretnoj parnici, kako je zaključio Vrhovni sud, nije od uticaja činjenica da li je trećetuženi ili četvrtotuženi nosilac prava raspolaganja na spornom stanu jer se radi o odnosu preduzeća (oba preduzeća su u sastavu Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ Trebinje). S toga je useljenje tužitelja u sporni stan, kako je smatrao Vrhovni sud, zakonito u smislu odredbe člana 34. stav 2. tačka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine u vezi sa odredbom člana 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima i on je bio njegov zakoniti korisnik sve do 7. septembra 1998. godine.

7. Tužitelj je 5. novembra 2013. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za prinudno izvršenje presude Vrhovnog suda. Osnovni sud je rješenjem o izvršenju broj 80 0 I 052662 13 I od 8. novembra 2013. godine usvojio predloženo izvršenje. Apelantica je protiv navedenog rješenja o izvršenju izjavila prigovor koji je odbijen kao neosnovan rješenjem Osnovnog suda broj 800 I 052662 13 I od 31. januara 2014. godine. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu Okružnom sudu 12. februara 2014. godine.

8. Apelantica smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica je predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „zabraniti daljnje sprovođenje postupka izvršenja presude Vrhovnog suda broj 80 0 P 004980 12 Rev od 15. augusta 2013. godine, sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH o apelaciji“. Apelantica smatra da osim što su osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena njena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, ona stanuje u spornom stanu i nema druge imovine u kojoj bi mogla boraviti u slučaju prinudnog iseljenja iz spornog stana, zbog čega joj je povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

11. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. U konkretnom slučaju apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi bio odložen postupak izvršenja osporene presude do okončanja postupka po njenoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

13. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne pravosnažne predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ( vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

14. U konkretnom slučaju, osim navoda koji se tiču merituma spora, apelantica ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ovo osobito imajući u vidu da se iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao i iz navoda apelantice može zaključiti da u predmetnom izvršnom postupku nije odlučeno o apelanticinoj žalbi protiv rješenja Osnovnog suda broj 800 I 052662 13 I od 31. januara 2014. godine, a što se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet odlučivanja o zahtjevu za donošenje privremene mjere. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovanim.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4408/13 (V. R.) | Sudska praksa | Aktio