Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-612/14 ("Farmko" d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-612/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP 612/14, rješavajući zahtjev "Farmka" d.o.o. Široki Brijeg za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev "Farmka" d.o.o. Široki Brijeg za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. "Farmko" d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 5. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Pr 024048 13 Pžp od 9. decembra 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Pr 024048 12 Pr od 27. septembra 2013. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "odložio izvršenje navedenih rješenja" do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 Pr 024048 12 Pr od 27. septembra 2013. godine apelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz čl. 32. i 38. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 200.000,00 KM. U izreci rješenja je navedeno da su 23. februara 2012. godine, u postupku kontrole apelanta kao poreznog obveznika, inspektori konstatovali da apelant u kontroliranom poreznom periodu od 1. jula do 31. decembra 2010. godine nije obračunao niti uplatio izlazni PDV, u iznosu od 552.167,00 KM, u skladu sa članom 38. stav 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, te da nije izvršio odbitak ulaznog PDV, u iznosu od 67.126,00 KM, u skladu sa poglavljem X, članom 32. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je, cijeneći provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, te dovodeći ih istovremeno u vezu sa apelantovom odbranom, utvrdio da je apelant odgovoran za prekršaj za koji se tereti. Naime, Općinski sud je naveo da je osnovu iskaza saslušane svjedokinje Suvade Kovačević– inspektora u Upravi za neizravno oporezivanje, RC Mostar, Grupi za kontrolu velikih poreznih obveznika, koja je izvršila kontrolu kod apelanta, te na osnovu zapisnika o kontroli broj 04/5-3/III-17/000234-3/11 od 27. januara 2012. godine i Rješenja Uprave za neizravno oporezivanje, RC Mostar broj 04/5-3/III-17/000234-4-2/11 od 4. decembra 2012. godine utvrdio da apelant počinio prekršaj na način kako je to navedeno u izreci rješenja. Pri tome, Općinski sud je naveo da je u potpunosti prihvatio iskaz navedene svjedokinje kao objektivan i tačan, imajući u vidu da je iskaz detaljan i jasan, te da sud nije našao nijedan razlog za dovođenje u sumnju tog iskaza. Općinski sud je ukazao da će porezni obveznik koji ne obračuna ili ne plati ili pogrešno obračuna i plati porez na dodanu vrijednost u skladu sa članom 38. stav 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost biti novčano kažnjen u iznosu koji odgovara iznosu od 50% od neplaćenog ili pogrešno obračunatog iznosa, odnosno da će porezni obveznik koji pogrešno obračuna iznos ulaznog poreza u skladu sa poglavljem X Zakona o porezu na dodanu vrijednost biti novčano kažnjen u iznosu od 50% od nezakonski stečene dobiti (član 67. stav 1. tač. 3. i 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost). Općinski sud je naveo da je prilikom odmjeravanja vrste i visine prekršajne sankcije cijenio način počinjenja prekršaja i nastale posljedice, poslovne prilike apelanta i raniju kažnjavanost, te da je našao da je izrečena novčana kazna adekvatna počinjenom prekršaju, kao i da će se tom kaznom postići svrha kažnjavanja.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 64 0 Pr 024048 13 Pžp od 9. decembra 2013. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i navedeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz podataka u spisu proizlazi da je Rješenjem Uprave za neizravno oporezivanje, RC Mostar broj 04/5-3/III-17/000234- 4-2/11 od 4. decembra 2012. godine apelantu kao poreznom obvezniku utvrđena dodatna obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 619.294,00 KM i naložena uplata utvrđene obaveze. Kantonalni sud je naveo da prekršaji neizravnih poreza predstavljaju radnje ili propuste koji su učinjeni namjerno ili iz nemara koji su kao takvi utvrđeni i sankcionisani u Zakonu o postupku neizravnog oporezivanja ili bilo kojem drugom zakonu o neizravnim porezima (član 108. stav 1. Zakona o postupku neizravnog oporezivanja). Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da porezni obveznik (u ovom slučaju apelant) koji ne obračuna i ne plati ili pogrešno obračuna i plati porez na dodanu vrijednost, odnosno koji pogrešno obračuna iznos ulaznog poreza, biće novčano kažnjen u iznosu koji odgovara iznosu od 50% od neobračunatog ili neplaćenog iznosa, odnosno u iznosu od 50% od nezakonito stečene dobiti (član 67. stav 1. tač. 3. i 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost). Kantonalni sud je naveo da apelant nije prihvatio odgovornost za prekršaj utvrđen prekršajnim nalogom, već je zatražio odlučivanje o predmetu pred sudom, ali da apelant, na kojem je bio teret dokazivanja (član 61. Zakona o postupku neizravnog oporezivanja) u toku sudskog postupku nije prezentovao dokaz da je porezna obveza izmirena. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da se akti, koji se donose u postupku neizravnog oporezivanja i kojima se utvrđuje obveza po osnovu neizravnih poreza i iznosi poreznog duga, smatraju zakonitim i istinitim, te da se ne mogu osporavati u prekršajnom postupku (član 5. Zakona o postupku neizravnog oporezivanja). Konačno, Kantonalni sud je naveo da se rješenje o prekršaju ne može osporavati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 61. Zakona o prekršajima FBiH), te da se stoga nije u tom dijelu upuštao u ispitivanje apelantovih žalbenih navoda.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da bi izvršenjem osporenih rješenja, kojim je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 200.000,00 KM, došlo do obustave rada apelanta kao privrednog društva i nastanka nenadoknadive štete, te stoga predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi "odložio izvršenje navedenih rješenja" do donošenja odluke o apelaciji.
5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
6. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
7. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, apelant traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje rješenja kojim je apelantu izrečena novčana kazna za počinjeni prekršaj za koji je oglašen odgovornim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za donošenje privremene mjere, osim tvrdnji da bi izvršenjem rješenja, kojim mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200.00,00 KM, došlo do obustave rada apelanta kao privrednog društva i nastanka nenadoknadive štete, nije ponudio bilo kakve druge argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje tvrdnje. Imajući u vidu navedeno, odnosno da apelant nije ponudio razloge koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
8. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
9. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić