Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1135/13 (Unsko-sanski kanton)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1135/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP 1135/13, rješavajući apelacije Unsko-sanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Unsko-sanskog kantona podnesene protiv:

- Presuda Općinskog suda u Bihaću br. 17 0 Rs 003835 08 Rs od 3. februara 2012. godine, od 6. septembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 003036 08 Rs od 7. juna 2011. godine, 17 0 Rs 029040 11 Rs od 26.

aprila 2013. godine, 17 0 RS 047100 13 RS od 22. maja 2013. godine, 17 0 Rs 003822 08 Rs od 7. juna 2011. godine, 17 0 Rs 029043 11 Rs od 26. aprila 2013. godine, 17 0 RS 047112 13 RS od 23. maja 2013.

godine, broj 17 0 Rs 047105 13 Rs od 24. juna 2013. godine, 17 0 Rs 047094 13 Rs od 24. juna 2013. godine, 17 0 Rs 003808 08 Rs od 12.

decembra 2011. godine, 17 0 Rs 015182 09 Rs od 16. decembra 2011.

godine, 17 0 Rs 029299 11 Rs od 2. jula 2012. godine, 17 0 Rs 019578 10 Rs od 19. novembra 2010. godine, 17 0 Rs 003834 08 Rs od 27. avgusta 2010. godine, 17 0 Rs 020030 10 Rs od 2. decembra 2011. godine, 17 0 Rs 022024 10 Rs od 7. septembra 2012. godine, 17 0 P 003809 08 P od 12. marta 2010. godine, broj 17 0 Rs 019580 10 Rs od 13. maja 2011. godine, 17 0 Rs 003825 08 Rs od 26. novembra 2010. godine i 17 0 Rs 003833 08 Rs od 28. juna 2011. godine;

- Presuda Općinskog suda u Bosanskoj Krupi br. 18 0 P 000123 08 P od 17. februara 2011. godine, 18 0 P 000195 08 P od 28. oktobra 2010. godine, 018-0-P-000192 08 P od 30. septembra 2010. godine, 18 0 P 000531 08 P od 18. novembra 2010. godine, 18 0 P 000538 08 P od 17. februara 2011. godine, 18 0 P 000534 08 P od 6. jula 2011.

godine, 18 0 P 000129 08 P od 28. februara 2011. godine, 18 0 P 001742 08 P od 6. jula 2011. godine, 18 0 P 000 138 08 P od 17.

avgusta 2009. godine, 18 0 P 000 140 08 P od 15. januara 2010.

godine i 18 0 P 000 579 08 P od 12. oktobra 2009. godine;

- Presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj 17 0 Rs 003835 12 Rsž od 6. septembra 2012. godine, broj 17 0 Rs 015482 11 Rsž od 11.

februara 2013. godine, broj 18 0 RS 000123 08 RSŽ od 7. marta 2013.

godine, 18 0 Rs 000195 10 Rsž od 7. marta 2013. godine, 18 0 RS 001805 11 RSŽ od 7. marta 2013. godine, 18 0 RS 000192 12 RSŽ od 15. marta 2013. godine, 17 0 Rs 003036 11 Rsž od 22. maja 2013.

godine, 17 0 Rs 003827 11 Rsž od 22. maja 2013. godine, 17 0 Rs 005013 11 Rsž od 14. juna 2013. godine, 17 0 Rs 029040 13 Rsž od 21. juna 2013. godine, 17 0 Rs 047100 13 Rsž od 3. jula 2013. godine, 17 0 Rs 003822 11 Rsž od 14. juna 2013. godine, 17 0 RS 029043 13 RSŽ od 22. avgusta 2013. godine, 17 0 Rs 047112 13 Rsž od 13.

septembra 2013. godine, 17 0 Rs 047105 13 Rsž od 10. oktobra 2013.

godine, 18 0 Rs 000531 11 Rsž od 6. septembra 2012. godine, 17 0 Rs 000966 10 Rsž od 24. oktobra 2012. godine, 17 0 RS 047094 13 Rs od 25. oktobra 2013. godine, 17 0 Rs 009820 12 Rsž od 19. novembra 2012. godine, 18 0 Rs 000538 11 Rsž od 5. decembra 2012. godine, 18 0 Rs 000534 12 Rsž od 5. decembra 2012. godine, 18 0 Rs 002607 11 Rsž od 5. decembra 2012. godine, 18 0 Rs 000129 11 Rsž od 9.

novembra 2012. godine, 17 0 Rs 003808 12 Rsž od 5. decembra 2012.

godine, 17 0 Rs 015182 12 Rsž od 11. januara 2013. godine, 18 0 Rs 001742 11 Rsž od 5. decembra 2012. godine, 17 0 Rs 029299 12 Rsž od 23. oktobra 2012. godine, 17 0 Rs 019578 11 Rsž od 9. novembra 2012. godine, 17 0 Rs 007473 10 Rsž od 9. novembra 2012. godine, 17 0 Rs 003834 10 Rsž od 10. septembra 2012. godine, 18 0 Rs 000138 09 Rsž od 12. decembra 2012. godine, 17 0 Rs 020030 10 Rsž od 9. novembra 2012. godine, 17 0 Rs 022024 12 Rsž od 19.

novembra 2012. godine, 17 0 Rs 003809 10 Rsž od 21. decembra 2012. godine, 17 0 Rs 019580 11 Rsž od 11. januara 2013. godine, 17 0 Rs 017874 11 Rsž od 11. januara 2013. godine, 18 0 Rs 000140 10 Rsž od 19. novembra 2012. godine, 17 0 Rs 003825 11 Rsž od 23.

oktobra 2012. godine, 17 0 Rs 003833 11 RSŽ od 16. novembra 2012.

godine i 18 0 Rs 000579 09 Rsz od 12. decembra 2012. godine;

- Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 17 0 Rs 003835 12 od 10. januara 2013. godine, 18 0 Ps 000531 12 Rev od 24. septembra 2013. godine, 18 0 Rs 000966 13 Rev od 29. oktobra 2013. godine, 17 0 Rs 009820 13 Rev od 22. oktobra 2013. godine, 18 0 Rs 000538 13 Rev od 22. oktobra 2013. godine, 18 0 Rs 000534 12 Rev od 29. oktobra 2013. godine, 18 0 Rs 002607 13 Rev od 29.

oktobra 2013. godine, 18 0 Rs 000129 13 Rev od 22. oktobra 2013.

godine, 17 0 Rs 003808 13 Rev od 10. oktobra 2013. godine, 17 0 Rs 015182 13 Rev od 29. oktobra 2013. godine, 18 0 Rs 001742 13 Rev od 10. oktobra 2013. godine, 17 0 Rs 029299 12 Rev od 10. oktobra 2013. godine, 17 0 Rs 019578 13 Rev od 10. oktobra 2013. godine, 17 0 P 007473 13 Rev od 10. oktobra 2013. godine, 17 0 Rs 00384 12 Rev od 31. oktobra 2013. godine, 18 0 Rs 000138 13 Rev od 7.

novembra 2013. godine, 17 0 Rs 020030 12 Rev od 29. oktobra 2013.

godine, 17 0 Rs 022024 13 Rev od 29. oktobra 2013. godine, 17 0 P 003809 13 Rev od 5. novembra 2013. godine, 17 0 Rs 019580 13 Rev od 7. novembra 2013. godine, 17 0 Rs 017874 13 Rev od 7. novembra 2013. godine, 18 0 Rs 000140 13 Rev od 14. novembra 2013. godine, 17 0 Rs 003825 12 rev od 14. novembra 2013. godine, 17 0 Rs 003833 13 Rev od 19. novembra 2013. godine i 18 0 Rs 000579 13 Rev od 14. novembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Unsko-sanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je u periodu od 18. marta 2013. godine do 17. decembra 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Općinskog suda u Bihaću i Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sudovi), Presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 1135/13, AP 1671/13, AP 1672/13, AP 1673/13, AP 1674/13, AP 1675/13, AP 2461/13, AP 2475/13, AP 2923/13, AP 2943/13, AP 3642/13, AP 3650/13, AP 3763/13, AP 4181/13, AP 4327/13, AP 4332/13, AP 4638/13, AP 4658/13, AP 4768/13, AP 4769/13, AP 4770/13, AP 4825/13, AP 4826/13, AP 4827/13, AP 4931/13, AP 4932/13, AP 4938/13, AP 4977/13, AP 4992/13, AP 5055/13, AP 5072/13, AP 5088/13, AP 5089/13, AP 5109/13, AP 5110/13, AP 5111/13, AP 5154/13, AP

5155/13, AP 5175/13 i AP 5176/13.

3. Dakle, ukupno je podneseno 40 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1135/13.

4. Ustavni sud je odlukama br. AP 3903/12 od 28. februara 2013. godine, AP 838/13 od 12. juna 2013. godine i AP 631/13 od 05. novembra 2013. godine, donesenim povodom apelacija istog apelanta protiv presuda Kantonalnog suda, preciziranih u izrekama navedenih odluka, odbacio apelacije kao preuranjene s obzirom na to da su postupci po apelantovim revizijama protiv drugostepenih presuda bili u toku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud je u citiranim odlukama apelanta uputio da nakon donošenja odluka o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. tada važećih Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njegova apelacija odbačena kao preuranjena, što je apelant i učinio te je podnio apelacije protiv rješenja Vrhovnog suda, navedenih u izreci ove odluke.

5. Zaposlenici Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: tužitelji) su Općinskim sudovima podnijeli tužbe protiv apelanta za ostvarivanje prava iz radnog odnosa (naknada za rad noću, naknada za troškove prevoza na posao i sa posla, razlika plate, minulog rada i dodatka na platu).

6. Presudama Općinskih sudova, navedenim u izreci ove odluke, naloženo je apelantu da tužiteljima, na ime duga po ostvarenim pravima iz radnog odnosa isplati novčane iznose označene u dispozitivima presuda prvostepenih sudova. U pojedinim predmetima, Općinski sudovi su odbili kao neosnovane tužbene zahtjeve tužitelja za ostvarivanje navedenih prava.

7. Presudama Kantonalnog suda, navedenim u izreci ove odluke, potvrđene su u cjelosti prvostepene presude, kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi tužitelja na način preciziran u prvostepenim presudama, dok je u pojednim predmetima uvažio žalbe tužitelja i preinačio prvostepene presude na način da je obavezao apelanta da tužiteljima isplati novčane iznose za periode i potraživanja iz radnog odnosa na način kako je precizirano u presudama.

8. U obrazloženjima osporenih presuda je navedeno, između ostalog, da je odredbom člana 75. stav 1. Kolektivnog ugovora za službenike Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona ("Službeni glasnik USK", broj 3/02) propisan postupak i način izmjene i dopune ovog ugovora. U smislu člana 115. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR), kolektivni ugovor je obavezan za stranke koje su ga zaključile, dok je odredbom člana 117. ZOR određeno da se na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju odredbe ovog zakona koje važe i za njihovo donošenje. Navedeni granski kolektivini ugovor kojim je propisan minimum prava i na kome tužitelji temelje svoje tužbene zahtjeve, nije izmjenjen odnosno dopunjen, a odredbama Zakona o policijskim službenicima Unsko-sanskog kantona ("Službeni glasnik USK", broj 14/06), koji je stupio na snagu 13. septembra 2006. godine, ne može se isključiti primjena odredbi Kolektivnog ugovora za službenike Ministarstva, niti utvrditi manja prava od prava utvrđenih granskim kolektivnim ugovorom. Nadalje je navedeno da se propusti javne vlasti da postojeću zakonsku regulativu usklade u oblasti radnog zakonodavstva ne mogu negativno reflektovati na prava zaposlenika, na koje se u slučaju kada je neko pravo iz radnog odnosa različito regulisano, primjenjuje ono pravo koje je za zaposlenika najpovoljnije. Dalje u obrazloženju je navedeno da je u odredbi člana 26. stav 1. Kolektivnog ugovora za službenike Ministarstva propisano da za službenike koji obavljaju poslove policije i druga ovlaštena službena lica, naknada odnosno poseban dodatak na plaću iznosi 30%, dok je odredbom člana 27. stav 1. tačka 1. Kolektivnog ugovora za službenike Ministarstva pripisano da će se osnovna plaća svim zaposlenim uvećat za rad noću najmanje 35%, te obzirom na citarane odredbe uvećanje plaće za rad noću je zaseban pravni osnov za isplatu i kao takav ne zavisi od isplate posebnog dodatka na plaću.

9. U pojedinim predmetima protiv drugostepenih presuda, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je donio rješenja, navedena u izreci ove odluke, kojim je iste odbacio kao nedopuštene. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. ZPP prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Budući da je u konkretnim predmetima vrijednost pobijanog dijela osporenih presuda ispod propisanog cenzusa, te da odlučivanje o reviziji u konkretnim predmetima nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, u smislu stava 3. člana 237. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

10. U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povrede navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i s tim u vezi netačno utvrđenim činjeničnim stanjem. Apelant osporava zaključke sudova da su u konkretnim slučajevima mjerodavne odredbe Kolektivnog ugovora za službenike Ministarstva, a ne odredbe Zakona o policijskim službenicima USK, koji je stupio na snagu 13. septembra 2006. godine. Apelant navodi da bi se isključivo primjenjivao granski kolektivni ugovor on mora biti donijet u skladu sa zakonom i drugim propisima, kako je to propisano odredbom člana 114. ZOR-a, te da se pravna stajališta navedena u Kolektivnom ugovoru za službenike Ministarstva u konkretnoj stvari ne zasnivaju na mjerodavnom materijalnom pravu, jer je ovaj ugovor donesen na temelju Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Unsko-sanskog kantona, koji je donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH iz 2005. godine i Zakona o državnoj službi u FBiH iz 2003. godine, stavljen van snage. Apelant smatra da se propisi na koje su se pozvali redovni sudovi ne mogu primijeniti na slučajeve tužitelja, odnosno da ti propisi ne daju osnov da se tužiteljima dosude naknade kako je to navedeno u dispozitivu presuda. Apelant je naglasio da ovaj Kolektivni ugovor nije usaglašen sa Općim kolektivnim ugovorom, kako je propisano članom 39. stav 2. Ugovora.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Ustavni sud zapaža da je u pojedinim predmetima revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da su odbačene kao nedopuštene rješenjima Vrhovnog suda, pa su konačne odluke u ovim predmetima, u smislu ranije iznesenog stava, presude Kantonalnog suda, navedene u izreci ove odluke.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba materijalnog prava u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1135/13 (Unsko-sanski kanton) | Sudska praksa | Aktio