Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1232/12 (Javno preduzeće „Elektroprivreda Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla,Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1232/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Javno preduzeće „Elektroprivreda Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla i Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Javno preduzeće „Elektroprivreda Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002930 09 GŽ od 13. februara 2012. godine;

Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 MAL 026561 10 GŽ od 3. februara 2012. godine;

Javno preduzeće „Elektroprivreda Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000845 10 REV od 8. decembra 2011. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1232/12 Javno preduzeće „Elektroprivreda Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, podnio je 3. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002930 09 GŽ od 13. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da tužitelju naknadi materijalnu štetu, zbog manjih penzionih primanja u odnosu na primanja uporednih penzionera. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je tužitelj bio zaposlenik apelanta, te da mu je zbog nesreće na poslu utvrđeno (rješenjem nadležnog organa) pravo na zaposlenje na radnom mjestu III kategorije stručnosti, radi čega mu je rješenjem nadležnog fonda za PIO određena akontacija naknade zbog manjeg ličnog dohotka na drugom poslu. S tim u vezi je zaključeno da apelant nije dokazao da tužitelj nije imao pravo na isplatu potraživanja utvrđenih rješenjem nadležnog fonda za PIO. Suprotno navodima apelanta je zaključeno da apelant nije dokazao da radno mjesto na kojem je tužitelj radio prije povrjeđivanja (po sistematizaciji radnih mjesta kod apelanta) odgovara sadašnjem radnom mjestu „pomoćni kopač“ na otkopu. Slijedom navedenog je zauzet stav da je tužbeni zahtjev osnovan u smislu odredbe člana 195. Zakona o obligacionim odnosima, pa je apelant obavezan da naknadi štetu tužitelju koju ovaj trpi zbog invaliditeta uzrokovanog radom kod apelanta, a koja naknada je potrebna da se tužiteljeva materijalna situacija dovede u stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje apelanta (član 190. navedenog Zakona).

2. AP-1302/12

Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupa Zajdnička advokatska kancelarija „Palameta&Palameta“ iz Mostara, podnio je 9. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 MAL 026561 10 GŽ od 3. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da tužitelju naknadi materijalnu štetu po štetnom događaju-saobraćajnoj nezgodi, kao i da mu naknadi troškove postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta, budući da je protiv osiguravatelja pokrenut postupak posebne likvidacije kod nadležnog suda, kao i da je tužitelj svoja potraživanja koja ima prema navedenom osiguranju prijavio u likvidacionom postupku. S tim u vezi je zaključeno da je apelant obavezan naknaditi štetu tužiteljima primjenom odredbi člana 16. stav 1. tačka 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti FBiH, kojima je propisano da je apelant dužan platiti oštećenim stranama odštetu u slučaju smrti ili tjelesne povrede uzrokovanim u saobraćajnoj nezgodi u Bosni i Hercegovini kada je protiv društva registrovanog u Federaciji Bosne i Hercegovine pokrenut postupak posebne likvidacije. Također je navedeno da je neosnovan prigovor apelanta da se radi o presuđenoj stvari u konkretnom slučaju, dok je u pogledu odgovornosti za štetni događaj zaključeno da je isti utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke.

3. AP-1310/12

Javno preduzeće „Elektroprivreda Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, podnio je 10. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000845 10 REV od 8. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukomje apelant obavezan da naknadi materijalnu štetu tužitelju na ime naknade totalne štete za stambeni objekat tužitelja, kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je predmetna šteta nastala uslijed izvođenja rudarskih radova od strane apelanta, te da je neosnovano apelantovo osporavanje nalaza i mišljenja vještaka geologa.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1232/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1232/12 (Javno preduzeće „Elektroprivreda… | Sudska praksa | Aktio