Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1278/12 (I. P.,N. B. i E. K. i „A.E. Sigurnost“ d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1278/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člena VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ivka Pavlović protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 000548 12 U od 12. marta 2012. godine;

Ivka Pavlović protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 000549 12 U od 9. marta 2012. godine;

Nedžad Babić protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000495 09 UVP od 25. januara 2012. godine;

Emir Kratina protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000541 09 UVP od 25. januara 2012. godine;

„A.E. Sigurnost“ d.o.o. Zenica protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000543 09 UVP od 25. januara 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1278/12 Ivka Pavlović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Odžaka, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić iz Tuzle, podnijela je 6. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 U 000548 12 U od 12. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba Ivke Pavlović koju je podnijela protiv akta upravnog organa u predmetu razreza poreza na ukupan prihod građana. U predmetnoj upravnoj stvari je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni organ, u postupku ponovnog razreza predmetnog poreza, pravilno utvrdio ostvareni prihod apelantice za 2001. godinu, osnovicu za razrez poreza iz ukupnog prihoda građana, stopu poreza na taj prihod i kamate zbog kašnjenja u plaćanju ove porezne obaveze, slijedom čega je pravilno primijenio relevantne odredbe čl. 66.-72. Zakona o neposrednim porezima Posavskog kantona. Također je navedeno da je neosnovan prigovor zastarjelosti predmetne porezne obaveze kojeg je istakla apelantica, budući da je razrez poreza izvršen prije isteka propisanog roka (pet godina) Zakonom o poreznoj upravi FBiH i njegovim izmjenama i dopunama.

2. AP-1279/12

Ivka Pavlović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Odžaka, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić iz Tuzle, podnijela je 6. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 U 000549 12 U od 9. marta 2012. godine. U predmetnoj upravnoj stvari je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni organ, u postupku ponovnog razreza predmetnog poreza, pravilno utvrdio ostvareni prihod apelantice za 2000. godinu, osnovicu za razrez poreza iz ukupnog prihoda građana i stopu poreza na taj prihod, slijedom čega je pravilno primijenio relevantne odredbe člana 66. Zakona o neposrednim porezima Posavskog kantona i člana 1. Odluke o stopama poreza iz ukupnog prihoda građana Posavskog kantona. Također je navedeno da je neosnovan prigovor zastarjelosti predmetne porezne obaveze kojeg je istakla apelantica, budući da je razrez poreza izvršen prije isteka propisanog roka (pet godina) Zakonom o poreznoj upravi FBiH i njegovim izmjenama i dopunama.

3. AP-1321/12

Nedžad Babić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, podnio je 11. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000495 09 UVP od 25. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu razreza poreza na promet nekretnina. U predmetnoj upravnoj stvari je Kantonalni sud zaključio da su nižestepeni upravni organi pravilno utvrdili osnovicu poreza na promet nepokretnosti u skladu sa odredbama čl. 8., 9. i 10. Zakona o porezu na promet nepokretnosti Ze-do kantona iz 1999. godine koji je važio u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja. S tim u vezi je dalje navedeno da raniji zakonski tekst nije predviđao mogućnost oslobađanja od plaćanja poreza na promet nepokretnosti, koje je uvedeno stupanjem na snagu novog Zakona o prometu nepokretnosti iz 2009. godine.

4. AP-1322/12

Emir Kratina (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Nedžad Babić, advokat iz Zenice, podnio je 11. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000541 09 UVP od 25. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu razreza poreza na promet nekretnina. U predmetnoj upravnoj stvari je Kantonalni sud zaključio da su nižestepeni upravni organi pravilno utvrdili osnovicu poreza na promet nepokretnosti u skladu sa odredbama čl. 8., 9. i 10. Zakona o porezu na promet nepokretnosti Ze-do kantona iz 1999. godine koji je važio u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja. S tim u vezi je dalje navedeno da raniji zakonski tekst nije predviđao mogućnost oslobađanja od plaćanja poreza na promet nepokretnosti, koje je uvedeno stupanjem na snagu novog Zakona o prometu nepokretnosti iz 2009. godine.

5. AP-1324/12

„A.E. Sigurnost“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Nedžad Babić, advokat iz Zenice, podnio je 11. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000543 09 UVP od 25. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu razreza poreza na promet nekretnina. U predmetnoj upravnoj stvari je Kantonalni sud zaključio da su nižestepeni upravni organi pravilno utvrdili osnovicu poreza na promet nepokretnosti u skladu sa odredbama čl. 8., 9. i 10. Zakona o porezu na promet nepokretnosti Ze-do kantona iz 1999. godine koji je važio u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja. S tim u vezi je dalje navedeno da raniji zakonski tekst nije predviđao mogućnost oslobađanja od plaćanja poreza na promet nepokretnosti, koje je uvedeno stupanjem na snagu novog Zakona o prometu nepokretnosti iz 2009. godine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1278/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija i pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1278/12 (I. P.,N. B. i E. K. i „A.E… | Sudska praksa | Aktio