Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-151/12 (S. Š.,Z. R.,Z. N.,M. T.,„Hercegovina-auto“ Export-import d.d. Mostar)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-151/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-151/12, rješavajući apelacije Stanoja Štrkića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Stanoje Štrkić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 014211 11 Rsž od 6. decembra 2011. godine;

Zarija Rakić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045973 10 Rev od 9. novembra 2011. godine;

Zijad Nuhić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000796 10 Rev od 3. novembra 2011. godine;

Mirsad Topčagić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001083 10 Rev od 10. novembra 2011. godine;

„Hercegovina-auto“ Export-import d.d. Mostar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 020951 10 Rev od 10. novembra 2011. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-151/12

Stanoje Štrkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Irena Puzić, advokat iz Doboja, podnio je 10. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 014211 11 Rsž od 6. decembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbačena je kao neblagovremeno podnesena apelantova tužba u dijelu kojim je traženo da se tuženi obaveže da mu na ime troškova toplog obroka isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naglasio da je prvostepeni sud pravilno našao da je apelantova tužba u odnosu na potraživanje toplog obroka podnesena neblagovremeno, jer se potraživanje te naknade odnosi na period od marta mjeseca 2005. godine do marta mjeseca 2007. godine, a apelant je tužbu podnio dana 11. juna 2010. godine, što znači po proteku roka iz odredbe člana 105. Zakona o radu, odnosno odredbe člana 118. Zakona o radu-prečišćeni tekst. Također, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju pravilan stav prvostepenog suda dat u obrazloženju pobijane presude, da se ne apelanta ima primijeniti subjektivni rok od jedne godine dana, jer su rokovi za zaštitu prava radnika iz radnog odnosa koje propisuju navedene zakonske odredbe strogi prekluzivni rokovi, koji se ne mogu produžavati, a čijim propuštanjem dolazi ne samo do gubitka prava na tužbu, nego i do gubitka samog prava u materijalnom smislu.

2. AP-337/12

Zarija Rakić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupa Milan Vukić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 23. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045973 10 Rev od 9. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđenjem da su nezakonite odluke o prestanku njenog radnog odnosa u Osnovnom sudu u Prnjavoru, zatim, zahtjev za radnu reintegraciju i zahtjev za ostvarenje novčanih prava iz radnog odnosa za vrijeme dok nije radila, sve pobliže precizirano u obrazloženju drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je pravilno drugostepeni sud ocijenio da je bodovanje svih kandidata za ostanak na radnom mjestu daktilografa u Osnovnom sudu u Prnjavoru od strane predsjednika suda učinjeno ispravno, a samim tim i da je pravilno sačinjena rang-lista kandidata. Naime, Vrhovni sud je naveo da kandidati koji su ostvarili bodove po osnovu tačke 3b. kriterija Organizacije sindikata predmetnog suda (pet bodova), pored dva člana porodičnog domaćinstva koji ostvaruju prihode imaju i izdržavanih članova domaćinstva, a što kod apelantice nije slučaj, čime je ukazano na neosnovanost njenog prigovora da je dovedena u neravnopravan položaj sa ostalim kandidatima. Također, Vrhovni sud je konstatovao da je sasvim jasno da se socijalni status radnika ne može cijeniti izolovano od broja izdržavanih članova domaćinstva kako je to pravilno našao drugostepeni sud.

3. AP-375/12

Zijad Nuhić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 24. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000796 10 Rev od 3. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, radi zaštite prava iz radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom odlučeno je na način pobliže preciziran u izreci presude. Naime, u obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, citirao odredbe čl. 143. st. 1., 2. i 3. Zakona o radu, te ukazao na to da je prvostepeni sud slijedom činjeničnih utvrđenja da je apelant bio zaposlenik pravnog prednika tuženog sve do 31. jula 1993. godine, izveo zaključak da je apelant imao status zaposlenika na čekanju, te da kako nije pozvan na posao u zakonom predviđenom roku, to mu je prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine, kako je to definisano odredbom člana 143. stav 4. navedenog zakona. Također, Vrhovni sud je naglasio da apelant neosnovano pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u tvrdnjama da se sporni odnos nije mogao razriješiti po pravilima materijalnog prava primjenom kojih je razriješen sporni odnos, te da su nižestepeni sudovi bili dužni postupiti u skladu sa odredbama člana 5., a ne u skladu sa odredbama člana 143. predmetnog zakona.

4. AP-616/12

Mirsad Topčagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 13. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001083 10 Rev od 10. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, radi uspostave radno-pravnog statusa i naknade novčanog potraživanja, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete zbog neostvarenih plaća policajca u periodu od 15. decembra 1999. do 9. jula 2007. godine isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju presude je navedeno da kod utvrđene činjenice da iako za apelanta nisu bili uplaćeni doprinosi za PIO u periodu od 15. decembra 1999. do 5. maja 2000. godine, apelantu je osnovom rješenja o penzionisanju (23. januar 2008. godine) priznato pravo na starosnu penziju počev od 9. augusta 2007. godine, pa i po ocjeni Vrhovnog suda neuplaćeni doprinosi od strane tuženog (za šest mjeseci priznatih aktima Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu) nisu predstavljali smetnju da apelant osnovano stekne pravo na penziju prije 9. augusta 2007. godine, te je, shodno tome, neosnovan i apelantov zahtjev za naknadu štete u visini plaća policajca, koju traži u spornom periodu, kao da je radio na poslovima vođe smjene ili policajca. Istaknuto je da je to zbog toga jer apelant nije osporavao u sudskom postupku odluke nadležnih komisija o uspostavi radno-pravnog statusa kao zaposlenika na čekanju posla. Osim toga, ukazano je na to da je uzročna veza jedna od pretpostavki odgovrnosti za štetu, te da je u konkretnoj situaciji teret dokazivanja bio na apelantu (član 123. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku) koji je trebao dokazati da je prije 23. januara 2008. godine tražio od nadležnog PIO ostvarenje prava na starosnu penziju, a da mu je to bilo onemogućeno zbog toga što mu tuženi nije uplatio doprinose u periodu od 15. decembra 1999. do 5. maja 2000. godine, kako bi se pouzdano moglo utvrditi postojanje pravno relevantne uzročne veze između štetne radnje tuženog i naknade štete koju traži apelant. Na kraju, konstatovano je da budući da to apelant nije učinio, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

5. AP-623/12

„Hercegovina-auto“ Export-import d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnio je 14. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 020951 10 Rev od 10. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime razlike plaće, naknade za prevoz, naknade za ishranu i regresa za godišnji odmor isplati određene novčane iznose, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbe čl. 41. i 42. Pravilnika o radu apelanta i člana 7. st. 1. i 2. Ugovora o radu zaključenog između parničnih stranaka i naglasio da iz utvrđenja nižestepenih sudova (na osnovu nalaza vještaka i platnih lista za tužitelja) proizilazi da apelant u skladu sa odredbom člana 7. stav 2. navedenog ugovora nije utvrđivao vrijednost koeficijenta nego je obračun plaće tužitelju uvijek vršio po koeficijentu 3,90, a drugi parametar za određivanje osnovne plaće (najniža plaća) nije kategorija koju poslodavac može mijenjati zavisno od ostvarenih planskih zadataka. Također, Vrhovni sud je istakao da, pored toga, apelant u toku postupka nije tvrdio da je u predmetnom ugovoru greškom unesen koeficijent 3,90 i da je namjera ugovornih strana bila da se unese koeficijent iz pomenutog pravilnika (1,55).

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-151/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-151/12 (S. Š.,Z. R.,Z. N.,M… | Sudska praksa | Aktio