Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1808/11 (Z. G.,I. K. i Z. R.,Ć. H. i S. H.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1808/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godinee, u predmetu broj AP-1808/11, rješavajući apelacije Zahida Gašića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zahid Gašić protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 002065 10 U od 15. februara 2011. godine;
Ilija Kasalo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 U 000113 09 UVP od 4. augusta 2011. godine;
Zoran Radiša protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 002683 11 U od 30. novembra 2011. godine;
Ćazim Hrvić protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006894 11 U od 27. aprila 2012. godine;
Sabro Hasković protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 001049 11 UVP od 30. jula 2012.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1808/11 Zahid Gašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je 18. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 002065 10 U od 15. februara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. novembra 2012. godine, osporivši i presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 002065 11 Uvp od 20. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba koju je podnio apelant protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na invalidsku penziju. Naime, u predmetnom postupku je utvrđeno da kod apelanta postoji II kategorija invalidnosti, ali da mu se, u smislu odredbe člana 19. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, ne mogu priznati prava iz invalidskog osiguranja, s obzirom da se apelant ne nalazi u radnom odnosu.
2. AP-3735/11 Ilija Kasalo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Livna, podnio je 20. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 U 000113 09 UVP od od 4. avgusta 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava iz invalidskog osiguranja. U predmetnom postupku je utvrđeno da je apelantu, kao invalidu II kategorije invalidnosti u radnom odnosu, priznato pravo na raspoređivanje kao i pravo na odgovarajuće naknade koje mu pripadaju u skladu sa odredbama čl. 73-75. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH. S tim u vezi je zaključeno da je neosnovan navod apelanta u pogledu stepena njegove invalidnosti, budući da je ona utvrđena na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja nadležnog stručnog organa vještačenja u drugom stepenu.
3. AP-485/12 Zoran Radiša (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bratunca, kojeg zastupa Jezdimir Spasojević, advokat iz Bijeljine, podnio je 2. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 002683 11 U od 30. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu revizije utvrđenog stepena invalidnosti. U predmetnoj upravnoj stvari je nadležni drugostepeni organ postupajući u skladu sa odredbama čl. 95. i 96. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS izvršio reviziju prvostepenog rješenja, kojim je apelantu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida četvrte kategorije sa 80% invalidnosti, te je apelantu u tom smislu određen ukupan procent invalidnosti sedme kategorije sa 50% invaliditeta trajno.
4. AP-2209/12 Ćazim Hrvić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gračanice, podnio je 12. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006894 11 U od 27. aprila 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu prestanka prava na ličnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari je nadležni upravni organ utvrdio po službenoj dužnosti, u smislu odredbi čl. 18.b i 24. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom FBiH, da apelantu prestaje pravo na ličnu invalidninu IV grupe koje mu je priznato ranijim rješenjem nadležnog centra za socijalni rad, zbog prestanka postojanja zakonskih uslova za daljnje korištenje tog prava sa 31. martom 2009. godine.
5. AP-3774/12 Sabro Hasković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 001049 11 UVP od 30. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na starosnu penziju. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je neosnovan apelantov zahtjev za ponovno određivanje visine penzije po osnovu penzijskog staža ostvarenog nakon ostvarivanja prava na starosnu penziju (od 2001. godine do 2004. godine) primjenom Odredbe o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske FBiH, budući da je ta Uredba prestala da važi 29. maja 2001. godine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1808/11. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr., nediskriminacija, pravo na rad, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić