Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2026/12 (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine,Ministarstvo Finansija - Poreska uprava Republike Srpske, Područni centar Zvornik)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2026/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime ApelantaBosne i Hercegovine i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 099313 10 GŽ od 29.
februara 2012. godine;
Ministarstvo Finansija - Poreska uprava Republike Srpske, Područni centar Zvornik, protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 I 015375 11 GŽ 2 od 31. oktobra 2012. godine;
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 123193 12 GŽ 2 od 21.
novembra 2012. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2026/12 Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno Pravobranilaštvo Sarajevo, podnio je 28. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 099313 10 GŽ od 29. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom postupku koji je tražiteljica izvršenja S.G. pokrenula protiv apelanta kao izvršenika radi vraćanja na posao, odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 1. decembra 2008. godine i pomenuto rješenje je ostavljeno na snazi. U postupku je utvrđeno da činjenica da je tražiteljica izvršenja prijedlog za izvršenje u pogledu vraćanja na posao kod apelanta podnijela neblagovremeno, ne može imati uticaja na djelotvornosti izvršne isprave, kako apelant smatra, budući da se radi o potraživanju koje u smislu člana 215. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem postupku: ZIP) nije uslovljeno rokom.
2. AP-4674/12 Ministarstvo Finansija - Poreska uprava Republike Srpske, Područni centar Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 I 015375 11 GŽ 2 od 31. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom u ponovnom postupku, u pravnoj stvari tražitelja izvršenja S.G., D.M., S.L., Lj.B., P.M., S.M., M.S., Lj.S., D.V., N.L. i M.J., kao i D.V., Z.S., G.S., Z.D., mldb. M.D. i mldb Đ.D., te založnog povjeritelja „Euro-klas“ d.o.o. Bijeljina i apelanta kao založnog povjeritelja, protiv izvršenika AD „Pekarstvo“ Vlasenica, radi namirenja novčanih potraživanja, nakon ročišta za diobu cijene, odlučeno je da se iz iznosa dobijenog prodajom nekretnine, namiruju potraživanja tražitelja izvršenja na način bliže naveden u dispozitivu rješenja, dok je za preostala potraživanja založnog povjeritelja „Euro-klas“ d.o.o. Bijeljina, te potraživanja apelanta i potraživanja tražitelja izvršenja D.V., Z.S., G.S., Z.D., mldb. M.D. i mldb Đ.D., konstatovano da ostaju nenamirena. U odnosu na apelantova potraživanja, u postupku je utvrđeno da budući da je apelant u konkretnom slučaju založni povjerilac koji je založno pravo stekao poslije pokretanja predmetnog izvršnog postupka, on u smisli odredaba čl. 97. i 98. ZIP-a (kojim su propisana lica koja se namiruju u postupku izvršenja na nepokretnostima izvršenika i njihov redoslijed namirenja) ima slabiji red namirenja u odnosu na prvog tražioca izvršenja, a kako iznos dobijen prodajom nekretnina nije bio dovoljan za apelantovo namirenje, donesena je odluka kao u dispozitivu rješenja.
3. AP-4680/12 Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno Pravobranilaštvo Sarajevo, podnio je 28. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 123193 12 GŽ 2 od 21. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom koja je donesena u izvršnom postupku koji je tražitelj izvršenja O.Š. pokrenuo protiv apelanta kao izvršenika radi naknade materijalne štete, odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 14. novembra 2003. godine i pomenuto rješenje je ostavljeno na snazi. U postupku je utvrđeno da razlozi koje je apelant istakao u prigovoru, tj. da su potraživanja tražioca izvršenja nastala u periodu rata u neposredne ratne opasnosti, te da se radi o javnom dugu, ne predstavljaju razloge koji sprečavaju izvršenje u smislu člana 47. ZIP-a. Sud je istakao da u konkretnom slučaju postoji izvršna isprava, tj. presuda iz 2002. godine, koja se mora izvršiti i ne može se ići na štetu stranaka, jer to nije u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2026/12.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije /ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić