Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2108/12 (G. M., N. P., A. M., G. S., M. Č.,B. A., E. B.-T., D. B., D. Č.,A. Ć., D. Č., H. D., A. H.-B.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2108/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelantana osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Gordana Mičović, Nada Papo, Amela Mahić, Gordana Stojaković, Mirsada Čaušević, Dubravka Krajišnik, Emina Tahirović, Ljiljana Lalović, Vesna Trifunović, Merdita Tufo, Anabela Bogdan Krstović, Milica Filipović, Janja Jovanović, Emina Kurtović Sabljica, Jasmina Muratović, Mirna Pejčinović, Nermina Sijerčić, Nađa Arifović, Asaf Daupović, Braco Stupar, Radivoje Stanišić, Stojan Tojčić, Nasiha Feto, Altijana Šeta, Nedžmina Branković, Zinaida Mešković, Danijela Mikić, Mirsada Helić, Rada Bjeljac, Nađa Seferović, Aida Hasić, Maida Bikić, Sedina Duraković, Edhem Ćato, Hakija Zajmović, Lejla Fazlagić, Sanja Vučjak, Sabina Hadžizulfić, Jasmina Alibašić, Emir Hasanbegović, Amila Begović, Milenko Bošković, Subhija Hodžić, Milada Mumović, Sabina Sokolović, Ljiljana Uljarević, Jasminka Blagojević, Branka Gutović, Ilonka Terzić, Velida Rustembegović, Žana Knežević, Ajša Terzić, Jasna Frenjo, Aida Durić, Ognjen Arnaut, Svjetlana Milišić, Vesna Merdanović, Kenan Tanović, Ibrahim Čolić, Milena Rajiž, Aida Osmanpašić, Mirsada Šišić, Tatjana Arapović, Šaha Ovčina, Sanela Gorušanović, Sanela Džidić, Arijana Ljuca, Aida Aganović, Amina Begović, Naida Tabaković, Emir Neradin i Nebojša Joksimović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 009784 10 REV od 6. marta 2012. godine;
Berina Alihodžić, Emela Bukvić-Tahmaz, Dalida Burzić, Dubravko Čampara, Jasmina Čaušević, Ranko Debevec, Nina Elazar, Edina Hubijer, Maja Stupar Ilić, Diana Kajmaković, Milutin Koprivnica, Ljiljana Marilović, Edin Muratbegović, Dika Omerović, Mirsad Šehović, Sanela Avdibegović, Sena Uzunović, Suada Salkić, Ismet Šuškić, Vesna Ilić, Oleg Čavka, Nenad Šelenda, Altijana Mahmutović, Branko Šljivar, Jasenko Ružić, Jasna Pećanac, Džemal Karić, Aziz Jahjefendić, Anika Kešelj, Suada Pašić, Safet Hrapo, Cjetko Ostojić, Elvira Stanojlović i Suada Bešić , protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049969 10 REV od 13. marta 2012. godine;
Aida Ćatović, Dragan Čorlija, Husein Delalić, Advija Hajdo-
Balta, Enes Kamenica, Sead Kreštalica, Mirko Lečić, Relja Peleš i Branimir Rončević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049969 10 REV od 13. marta 2012. godine;
Rozita Šimić, Milorad Krkreljaš, Igor Todorović, Indira Jahić, Medina Pašić, Slobodan Nastić, Goran Radević, Behija Šiljak, Esma Jusić, Jasmina Aljičević, Goran Salihović, Nermina Mutevelić, Dženana Škaljić, Mehudin Duraković, Mustafa Šušić, Merima Kurtović-Bilić, Galiba Katica, Hasija Mašović, Darko Samardžić, Zoran Božić, Vesna Jesenković, Vermina Hadžihasanović, Amela Huskić, Vojko Radović, Dragan Borovčanin, Silvana Brković Mujagić, Jasmina Begić, Alisa Numić, Aleksandar Despenić, Branimir Orašanin, Dinka Bešlagić, Minka Kreho, Jasmina Kosović i Sreto Crnjak, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013094 10 REV od 18. aprila 2012. godine;
Enes Behlulović i Igbala Mustafić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 034338 11 GŽ od 13. aprila 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2108/12
Gordana Mičović, Nada Papo, Amela Mahić, Gordana Stojaković, Mirsada Čaušević, Dubravka Krajišnik, Emina Tahirović, Ljiljana Lalović, Vesna Trifunović, Merdita Tufo, Anabela Bogdan Krstović, Milica Filipović, Janja Jovanović, Emina Kurtović Sabljica, Jasmina Muratović, Mirna Pejčinović, Nermina Sijerčić, Nađa Arifović, Asaf Daupović, Braco Stupar, Radivoje Stanišić, Stojan Tojčić, Nasiha Feto, Altijana Šeta, Nedžmina Branković, Zinaida Mešković, Danijela Mikić, Mirsada Helić, Rada Bjeljac, Nađa Seferović, Aida Hasić, Maida Bikić, Sedina Duraković, Edhem Ćato, Hakija Zajmović, Lejla Fazlagić, Sanja Vučjak, Sabina Hadžizulfić, Jasmina Alibašić, Emir Hasanbegović, Amila Begović, Milenko Bošković, Subhija Hodžić, Milada Mumović, Sabina Sokolović, Ljiljana Uljarević, Jasminka Blagojević, Branka Gutović, Ilonka Terzić, Velida Rustembegović, Žana Knežević, Ajša Terzić, Jasna Frenjo, Aida Durić, Ognjen Arnaut, Svjetlana Milišić, Vesna Merdanović, Kenan Tanović, Ibrahim Čolić, Milena Rajiž, Aida Osmanpašić, Mirsada Šišić, Tatjana Arapović, Šaha Ovčina, Sanela Gorušanović, Sanela Džidić, Arijana Ljuca, Aida Aganović, Amina Begović, Naida Tabaković, Emir Neradin i Nebojša Joksimović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju Ekrem Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić advokati iz Sarajeva, podnijeli su 4. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 009784 10 REV od 6. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi Ministarstvo pravde i uprave Kantona Sarajevo obaveže da im isplati novčana sredstva za topli obrok, prevoz i jubilarne nagrade za period od 1. januara 2006. do 1. septembra 2009. godine. U postupku je utvrđeno da apelantima kao sudijama Općinskog suda u Sarajevu ne pripada pravo na isplatu traženih naknada, budući da Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, koji je stupio na snagu 24. decembra 2003. godine, nije propisano pravo na ove naknade.
2. AP-2227/12
Berina Alihodžić, Emela Bukvić-Tahmaz, Dalida Burzić, Dubravko Čampara, Jasmina Čaušević, Ranko Debevec, Nina Elazar, Edina Hubijer, Maja Stupar Ilić, Diana Kajmaković, Milutin Koprivnica, Ljiljana Marilović, Edin Muratbegović, Dika Omerović, Mirsad Šehović, Sanela Avdibegović, Sena Uzunović, Suada Salkić, Ismet Šuškić, Vesna Ilić, Oleg Čavka, Nenad Šelenda, Altijana Mahmutović, Branko Šljivar, Jasenko Ružić, Jasna Pećanac, Džemal Karić, Aziz Jahjefendić, Anika Kešelj, Suada Pašić, Safet Hrapo, Cjetko Ostojić, Elvira Stanojlović i Suada Bešić, (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Edina Jahić i Tanja Hadžagić advokatice iz Sarajeva, podnijeli su 13. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049969 10 REV od 13. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi Kanton Sarajevo obaveže da im isplati novčana sredstva za dežurstva, topli obrok i troškove prevoza za period od 20. jula 2004. do 30. novembra 2008. godine. U postupku je utvrđeno da apelantima kao tužiocima Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu ne pripada pravo na isplatu traženih naknada, budući da Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, koji je stupio na snagu 24. decembra 2003. godine, isključuje prava tužilaca na ove naknade iz radnog odnosa za sporne periode.
3. AP-2373/12
Aida Ćatović, Dragan Čorlija, Husein Delalić, Advija Hajdo-Balta, Enes Kamenica, Sead Kreštalica, Mirko Lečić, Relja Peleš i Branimir Rončević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić i Tanja Hadžagić advokatice iz Sarajeva, podnijeli su 25. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049969 10 REV od 13. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi Kanton Sarajevo obaveže da im isplati novčana sredstva za dežurstva, topli obrok i troškove prevoza za period od 20. jula 2004. do 30. novembra 2008. godine. U postupku je utvrđeno da apelantima kao tužiocima Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu ne pripada pravo na isplatu traženih naknada, budući da Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, koji je stupio na snagu 24. decembra 2003. godine, isključuje prava tužilaca na ove naknade iz radnog odnosa za sporne periode.
4. AP-2431/12
Rozita Šimić, Milorad Krkreljaš, Igor Todorović, Indira Jahić, Medina Pašić, Slobodan Nastić, Goran Radević, Behija Šiljak, Esma Jusić, Jasmina Aljičević, Goran Salihović, Nermina Mutevelić, Dženana Škaljić, Mehudin Duraković, Mustafa Šušić, Merima Kurtović-Bilić, Galiba Katica, Hasija Mašović, Darko Samardžić, Zoran Božić, Vesna Jesenković, Vermina Hadžihasanović, Amela Huskić, Vojko Radović, Dragan Borovčanin, Silvana Brković Mujagić, Jasmina Begić, Alisa Numić, Aleksandar Despenić, Branimir Orašanin, Dinka Bešlagić, Minka Kreho, Jasmina Kosović i Sreto Crnjak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju Ekrem Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić advokati iz Sarajeva, podnijeli su 28. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013094 10 REV od 18. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi Kanton Sarajevo obaveže da im isplati novčana sredstva za dežurstva, topli obrok, troškove prevoza i jubilarne nagrade za periode bliže navedene u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelantima, koji su u spornom periodu obavljali sudijsku dužnost u Kantonalnom, odnosno Općinskom sudu u Sarajevu ne pripada pravo na isplatu traženih naknada, budući da Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, koji je stupio na snagu 24. decembra 2003. godine, isključuje prava na ove naknade iz radnog odnosa za sporne periode.
5. AP-2463/12
Enes Behlulović iz Sarajeva i Igbala Mustafić iz Breze (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnijeli su 2. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 034338 11 GŽ od 13. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi Zeničko-dobojski kanton i Općinski sud u Visokom obavežu da im isplate novčana sredstva za troškove prevoza na posao i sa posla za period od 1. jula 2007. do 30. juna 2011. godine. U postupku je utvrđeno da apelantima, koji su u spornom periodu obavljali sudijsku dužnost Općinskom sudu u Visokom ne pripada pravo na isplatu traženih naknada, budući da Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, koji je stupio na snagu 24. decembra 2003. godine, isključuje prava na ove naknade iz radnog odnosa za sporne periode.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2108/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić