Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2157/14 (M. Š., G. R., Z. B., B. B., M. N., D. B., D. H., Z. Z., V. B., M. M., A. Š., D. M., M. B. i S. P.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2157/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP 2157/14, rješavajući apelacije Maria Šarca i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Maria Šarca, Gordane Rašić, Zvonka Barišića, Branka Bokšića, Mirka Nižića, Dobroslava Bukmira, Damira Hercega, Zlatka Zovke, Vinka Bubala, Miroslava Milićevića, Ante Šaraca, Damira Mucića, Miroslava Borasa i Stojke Petković podnesene protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 I 299899 12 Gž od 28. aprila 2014. godine, 65 0 I 300153 13 Gž od 28. aprila 2014. godine, 65 0 I 299666 12 Gž od 21. aprila 2014. godine, 65 0 I 299746 13 Gž od 28.

aprila 2014. godine, 65 0 I 299870 12 Gž od 21. aprila 2014.

godine,65 0 I 299713 12 Gž od 22. aprila 2014. godine, 65 0 I 300029 12 Gž od 4. aprila 2014. godine, 65 0 I 299626 12 Gž od 22. aprila 2014. godine, 65 0 I 299716 12 Gž od 17. marta 2014. godine, 65 0 I 299843 13 Gž od 12. februara 2014. godine, 65 0 I 299898 12 Gž od 22. aprila 2014. godine, 65 0 I 299868 12 Gž od 21. aprila 2014.

godine, 65 0 I 299699 12 Gž od 21. aprila 2014. godine i 65 0 I 299543 12 Gž od 22. aprila 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Mario Šarac, Gordana Rašić, Zvonko Barišić, Branko Bokšić, Mirko Nižić, Dobroslav Bukmir, Damir Herceg, Zlatko Zovko, Vinko Bubalo, Miroslav Milićević, Anto Šarac, Damir Mucić, Miroslav Boras i Stojka Petković (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Ljubuškog, koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijeli su 10. i 14 . maja 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 2157/14, AP 2158/14, AP 2159/14, AP 2160/14, AP 2161/14, AP 2162/14, AP 2163/14, AP 2164/14, AP 2165/14, AP

2166/14, AP 2167/14, AP 2189/14, AP 2244/14 i AP 2245/14.

3. Dakle, ukupno je podneseno 14 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2157/14.

4. Apelanti su, putem punomoćnika, Službi za branitelje iz domovinskog rata, društvene djelatnosti i opću upravu općine Ljubuški (u daljnjem tekstu: Služba) podnijeli zahtjeve za izvršenje rješenja koje je ta Služba donijela po službenoj dužnosti, kojima je utvrđeno pravo apelanata na osobnu invalidninu.

5. Služba je, u predmetnim postupcima, po službenoj dužnosti, tokom 2011. godine, donijela zaključke kojima je navedeno da će se iz proračuna Federacije Bosne i Hercegovine isplatiti troškovi postupaka, koji su nastali u postupcima za ostvarivanje prava na osobnu invalidninu, na račun punomoćnika apelanata u roku od 15 dana od dostavljanja tih zaključaka.

6. Odlučujući o prijedlozima apelanata za dozvolu izvršenja protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: izvršenik), na temelju spomenutih zaključaka Službe, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio rješenja br. 65 0 I 299899 12 I od 2. novembra 2012. godine, 65 0 I 300153 12 I od 2. oktobra 2012. godine, 65 0 I 299666 12 I od 7. novembra 2012. godine, 65 0 I 299746 12 I od 22. novembra 2012. godine, 65 0 I 299870 12 I od 7. novembra 2012. godine,65 0 I 299713 12 I od 14. novembra 2012. godine, 65 0 I 300029 12 I od 2. novembra 2012. godine, 65 0 I 299626 12 I od 7. novembra 2012. godine, 65 0 I 299716 12 I od 22. oktobra 2012. godine, 65 0 I 299843 12 I od 20. novembra 2012. godine, 65 0 I 299898 12 I od 19. oktobra 2012. godine, 65 0 I 299868 12 I od 2. novembra 2012. godine, 65 0 I 299699 12 I od 23. novembra 2012. godine i 65 0 I 299543 12 I od 29. oktobra 2012. godine, kojima se oglasio apsolutno nenadležnim u predmetnim izvršnim stvarima, ukinuo sve provedene radnje u postupcima i prijedloge apelanata za izvršenje odbacio.

7. U obrazloženjima rješenja Općinski sud je istaknuo kako su u predmetnim slučajevima apelanti predložili izvršenja na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskim računima preko kojih izvršenik vrši isplate, tako što sud blokira račune izvršenika i po pravomoćnosti i izvršnosti istih, naloži banci isplatu sredstava određenih rješenjima o izvršenju. U vezi s tim, prvostepeni sud je naveo da je članom 39. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije BiH» br. 33/04 i 56/05) propisano da rješenja o pravima na naknade iz čl. 8, 19. i 25. tog Zakona, po službenoj dužnosti, provodi nadležni prvostupeni organ. Također, Općinski sud je konstatirao da je odredbom člana 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi s članom 21. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 32/03 i 33/06; u daljnjem tekstu: ZIP), propisano da sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi spada li rješavanje spora u sudsku nadležnost, dok je stavom 2. propisano da kad sud tokom postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ vlasti, proglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Konačno, prvostupeni sud je naveo da, slijedom navedenoga, proizlazi da sud nije nadležan za postupanje u predmetnim izvršnim stvarima, zbog čega je temeljem člana 16. stav 2. ZPP, a u vezi s članom 21. ZIP, odlučio kao u dispozitivima ješenja.

8. Odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostepenih rješenja, Kantonalni sud je donio osporena rješenja navedena u izreci ove odluke, kojima je potvrđivao u cijelosti prvostepena rješenja.

9. Kantonalni sud je u obrazloženjima rješenja, između ostalog, istaknuo da iz stanja spisa proizlazi da u predmetnim slučajevima apelanti zahtijevaju da se putem suda provede izvršenje troškova postupaka koji su nastali u postupcima za ostvarivanje prava na osobnu invalidninu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo kako apelanti smatraju da je u vezi izvršenja naknada, sa osnova osobne invalidnine, prema odredbi člana 39. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica, nadležan postupati prvostepeni organ, a da je u vezi izvršenja troškova postupaka, nastalih tim povodom, prema odredbi člana 59. istog Zakona i člana 273. stava 2. Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUP), nadležan postupati prvostepeni sud. Međutim, drugostepeni sud je istaknuo da kada su stranci u postupku ostvarivanja prava na naknade, za koje je izvršenje nadležan prvostepeni organ, odmjereni i troškovi postupka, onda je zbog njihove akcesornosti, prvostepeni organ nadležan izvršavati ih, a ne redovni sud. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da bi u suprotnom došlo do dualizma tako da bi izvršenje, glede glavne stvari, provodio upravni organ, a glede troškova postupka, redoviti sud, te bi, imajući u vidu navedeno, s pravnog aspekta takvo stajalište bilo neprihvatljivo. Također, Kantonalni sud je istaknuo kako nije stav toga suda da odluke upravnih organa ne provodi sud, dapače, točno je da ih provodi, samo je upitno u kojim slučajevima, ali u predmetnim slučajevima sigurno ne. U konačnici, drugostepeni sud je konstatirao da ako je zakonom propisano da izvršenje, glede glavne stvari, kao što je u ovim predmetima slučaj, provodi određeni organ, onda je taj organ nadležan i za izvršenje troškova postupka, nastalih tim povodom.

10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije. Apelanti smatraju da je sudsko izvršenje jedini način da osiguraju prinudnu naplatu svojih novčanih potraživanja, koja su im utvrđena zaključcima organa uprave, pozivajući se pri tome na odredbe člana 273. stava 2. ZUP-a u kojem je navedeno da se izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi sudskim putem. Nadalje, apelanti ističu kako je izvršenik donio zaključke u kojima je navedeno da će se iz proračuna Federacije Bosne i Hercegovine isplatiti troškovi postupaka, ali da ti troškovi nisu isplaćeni do dana podnošenja apelacija, te su stoga apelanti putem suda zatražili izvršenje obveza po tim zaključcima, jer nemaju apsolutno nikakvog drugog načina da prisile izvršenika na isplatu dužnih troškova. Isto tako, apelanti citiraju odredbe čl. 273. stav 2. i 280. stav 2. ZUP, konstatirajući da su u konkretnim slučajevima bili ispunjeni svi uslovi da se postupi po prijedlozima za dozvolu izvršenja.

11. Također, apelanti ističu da Kantonalni sud u pobijanim odlukama neosnovano navodi da je za izvršenje prava na naknade nadležan prvostepeni organ, pa je navodno zbog akcesornosti, prvostepeni organ nadležan izvršiti i troškove postupaka. Naime, navedeno je da su se apelanti u svojim žalbama osvrnuli na činjenice kako im izvršenik nije isplatio, pored troškova postupka, niti zaostale obroke invalidnina, iako je izvršenik proveo sve radnje u postupku, odnosno poduzeo sve što mu zakon nalaže, ali je izostala isplata. Isto tako, apelanti tvrde da obrazloženja pobijanih rješenja nisu utemeljena, jer se u konkretnim slučajevima ne radi o nikakvom dualizmu, već je, po njihovom mišljenju, sud nadležan za «prisilno izvršenje», kako zaostalih invalidnina, tako i troškova postupka, sve u smislu relevantnih odredbi ZUP. Također, apelanti navode da im je jasno da je i naknade, ali i troškove postupka trebao isplatiti izvršenik putem nadležnih institucija za isplatu tih dugovanja, jer je i zakonom propisano, temeljem člana 39. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica da rješenja o pravima na naknade «provodi» prvostepeni organ ex officio, dok je članom 58. stav 1. tog zakona propisano da troškove postupka u vezi s ostvarivanjem prava prema tom zakonu snosi organ koji vodi postupak. Međutim, kako ti troškovi nisu isplaćeni, apelanti su zakonskim putem tražili prisilnu naplatu tih troškova. Slijedom navedenoga, apelanti ponavljaju kako im izvršenik, ukoliko neće ili ne može isplatiti predmetne troškove, ne ostavlja nikakvu alternativu, osim traženja isplate zakonskim (prisilnim) putem, jer nema drugog zakonskog načina da se izvršenik prisili na isplatu dugovanja apelantu, a niti prvostepeni organ ima način da prisili bilo koju instituciju ili organ da isplati predmetna potraživanja apelantima. U konačnici, apelanti ističu kako smatraju da će Ustavni sud uvažiti njihove navode, donijeti pravičnu odluku i dosuditi im troškove postupka.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. U vezi sa navodima apelanata kako nisu imali pravično suđenje jer su osporena rješenja zasnovana na, po njihovom mišljenju, pogrešnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da je o ovom pitanju već odlučivao u predmetu broj AP 4609/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4609/12 od 12. lipnja 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelacionih navoda apelanata, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zauzeo slijedeće stavove: Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da novčana potraživanja sadržana u odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih obitelji spadaju u kategoriju socijalnih davanja koje javna vlast u okviru slobodnog polja procjene reguliše na način koji procijeni da je najprikladniji društvenim potrebama, s jedne strane, i mogućnostima i prilikama društvene zajednice u pitanju, s druge strane. Prema tome obim i sadržaj tih prava, kao i mehanizmi ostvarivanja u cijelosti se nalaze u domenu slobodne procjene javne vlasti. Dovodeći navedeno u vezu sa konkretnim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da su ostvarivanja određenih novčanih potraživanja iz oblasti socijalne zaštite branilaca i članova njihovih obitelji u Federaciji Bosne i Hercegovine regulisana posebnim zakonom, koji kao lex specialis ovu materiju u cjelosti stavlja u nadležnost organa uprave» i «Stoga, Ustavni sud smatra da redoviti sudovi, oglašavajući se apsolutno nenadležnim za postupanje po prijedlozima apelanata za prinudno izvršenje novčanih potraživanja apelanata utvrđenih u upravnim postupcima na temelju Zakona o pravima branilaca i članova njihovih obitelji, nisu povrijedili njihovo pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije.

14. Na temelju navedenoga, Ustavni sud primjećuje kako su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra kako u vezi s navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da oni imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelanti, također, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije. Apelanti posebice ne obrazlažu povredu ovih prava, već svoje navode temelje na pogrešnoj primjeni procesnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije, odnosno zaključuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U odnosu na zahtjeve apelanata da im se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacija, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija isključivo snose apelanti.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić