Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2311/12 (M. M., M.T., F.M., E.R., Z.S., R.N., I.A., F.K., E.I. i B.A. i drugi)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2311/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

M. M., M.T., F.M., E.R., Z.S., R.N., I.A., F.K., E.I. i B.A. protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000898 12 GŽ od 9. aprila 2012. godine;

G. S., N.D., D.M., M.K., M.T. i S.G., protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000922 12 GŽ od 9. aprila 2012. godine;

Nina Šabić, Sanela Talirević, Erva Tahirović, Elma Buljubašić, Nedim Ćosić, Dženana Hadžiomerović, Senad Hadžiomerović, Adi Isaković, Edina Bučan, Denis Kurtović, Elvis Zorlak, Maja Karahmetović, Sandra Stare, Lejla Golubović, Sanela Hasanović, Neira Kovač, Bahrudin, Herenda, Damir Batotić, Amra Pinjo, Almira Kulovac-Šetkić, Ivana Krželj i Aida Selimović Talić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013293 10 REV od 22. marta 2012. godine;

Boris Žužul, Boris Žužul, Mladen Kokić, Robert Runac, Ivica Marinović, Dražen Zoko, Luka Ajduk, Zrinka Kolovrat, Zorica Kokić, Zorica Šarić i Rudij Kokić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 046598 11 REV od 27. marta 2012. godine; Goran Vuković, Miroslav Vidaković, Branko Simić, Admir Alić, Dalibor Ristić, Dejan Pejičić, Dragan Dragelj, Živorad Rašević, Branko Govedarica, Slobodan Gvozdić, Predrag Nikolić, Milojka Garić, Draženko Jeličić i Slaviša Matić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 30 001429 12 GŽ od 1. juna 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2311/12

M. M., M.T., F.M., E.R., Z.S., R.N., I.A., F.K., E.I. i B.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Rajko Stokić advokat iz Doboja, podnijeli su 19. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000898 12 GŽ od 9. aprila 2012. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 6. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da im tuženi „Elektroprenos BiH“ a.d. Banja Luka na ime prekovremenih sati isplati novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da su sati za koje apelanti traže isplatu nastali preraspodjelom radnog vremena tuženog izvršenog u skladu sa članom 22. stav 3. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, člana 62. stav 4. Pravilnika o radu tuženog, te Uputstva kojim se reguliše postupak uvođenja prekovremenog rada u Kompaniji, a prema kojima direktor institucije u spornom periodu nije odobrio prekovremeni rada apelantima, nego je odobrio nalog za preraspodjelu njihovog radnog vremena, zbog čega su tužbeni zahtjevi apelanata neosnovani.

2. AP-2314/12

G. S., N.D., D.M., M.K., M.T. i S.G. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bratunca, koje zastupa Rajko Stokić advokat iz Doboja, podnijeli su 19. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000922 12 GŽ od 9. aprila 2012. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 8. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da im tuženi „Elektroprenos BiH“ a.d. Banja Luka na ime manje isplaćenih plaća i prekovremenih sati isplati novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude. U odnosu na tužbene zahtjeve apelanata koji se odnose na isplatu razlike plaća, u postupku je utvrđeno da je tuženi prilikom obračuna plaća apelantima u spornom periodu pravilno primijenio odredbe člana 6. stav 5. Pravilnika o platama tuženog. Osim toga, u postupku je utvrđeno da su sati za koje apelanti traže isplatu nastali preraspodjelom radnog vremena tuženog izvršenog u skladu sa članom 22. stav 3. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine i člana 62. stav 4. Pravilnika o radu tuženog, te Uputstva kojim se reguliše postupak uvođenja prekovremenog rada u Kompaniji, prema kojima direktor institucije u spornom periodu nije odobrio prekovremeni rada apelantima, nego je odobrio nalog za preraspodjelu njihovog radnog vremena, zbog čega su tužbeni zahtjevi apelanata u pogledi isplate naknada za prekovremeni rad, također, neosnovani.

3. AP-2326/12

Nina Šabić, Sanela Talirević, Erva Tahirović, Elma Buljubašić, Nedim Ćosić, Dženana Hadžiomerović, Senad Hadžiomerović, Adi Isaković, Edina Bučan, Denis Kurtović, Elvis Zorlak, Maja Karahmetović, Sandra Stare, Lejla Golubović, Sanela Hasanović, Neira Kovač, Bahrudin, Herenda, Damir Batotić, Amra Pinjo, Almira Kulovac-Šetkić, Ivana Krželj i Aida Selimović Talić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Hakija Kurtović advokat iz Sarajeva, podnijeli su 20. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013293 10 REV od 22. marta 2012. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 8. aprila 2012. godine U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da im tuženi Kanton Sarajevo na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa za 2009. godinu isplati novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude, dok su u odnosu isplatu regresa za 2007. i 2008. godinu i isplatu naknade za topli obrok i prevoz za 2007. i 2008. godinu tužbeni zahtjevi apelanata odbijeni kao neosnovani. U odnosu na odbijajući dio tužbenih zahtjeva, u postupku je utvrđeno da je 1. januara 2006. godine stupio na snagu Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama), kojim su utvrđene plate, naknade i druga materijalna prava sudija, tužilaca i stručnih saradnika u Federaciji Bosne i Hercegovine (u koju kategoriju spadaju apelanti), te da s tim uvezi apelant neosnovano „prisvajaju“ naknade sadržane u Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti koji u su bili u primjeni prije stupanja na snagu pomenutog Zakona o plaćama, zbog čega su tužbeni zahtjevi apelanata neosnovani.

4. AP-2548/12 Boris Žužul, Mladen Kokić, Robert Runac, Ivica Marinović, Dražen Zoko, Luka Ajduk, Zrinka Kolovrat, Zorica Kokić, Zorica Šarić i Rudij Kokić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Sesar-Ćurić-Miletić Z.O.U. iz Mostara, podnijeli su 6. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 046598 11 REV od 27. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da se utvrdi da su nezakoniti ugovori o radu na određeno vrijeme zaključeni sa tuženim JP HT d.o.o. Mostar 2007. godine, te da sud naloži tuženom da sa apelantima zaključi ugovore o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto koje su imali prije zaključenja tih ugovora, i uspostavi im sva prava iz radnog odnosa. U postupku je utvrđeno da su apelanti kao stranci, odnosno državljani Republike Hrvatske sa tuženim zaključili ugovore o radu na određeno vrijeme (u trajanju od jedne godine) u skladu sa Zakonom o zapošljavanju stranaca, te da su im za rad kod tuženog izdane radne dozvole na određeno vrijeme (također na period od jedne godine), na koji način je tuženi, prema ocjeni suda, zakonito postupao. Osim toga, budući da je nakon stupanja na snagu Zakona o kretanju u boravku stranaca i azila iz 2008. godine, prema kojem su stranci sa odobrenim stalnim boravkom izjednačeni sa državljanima Bosne i Hercegovine, tuženi u toku 2009. godine (tj. za vrijeme trajanja prvostepenog postupka po predmetnim tužbama apelanata) zaključio sa apelantima ugovore o radu na neodređeno vrijeme, sud je zaključio da je tuženi već ispunio svoju obavezu koja je tražena predmetnim tužbama apelanata, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

5. AP-2980/12

Goran Vuković, Miroslav Vidaković, Branko Simić, Admir Alić, Dalibor Ristić, Dejan Pejičić, Dragan Dragelj, Živorad Rašević, Branko Govedarica, Slobodan Gvozdić, Predrag Nikolić, Milojka Garić, Draženko Jeličić i Slaviša Matić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupaju Dušan Lukić i Irena Puzić advokati iz Doboja, podnijeli su 9. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 30 001429 12 GŽ od 1. juna 2012. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 3. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da im tuženi Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine isplati novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude na ime posebnog dodatka od 20% na osnovnu platu. U postupku je utvrđeno da u spornom periodu apelanti kao profesionalna vojna lica nisu bili raspoređeni u posebne jedinice što je uslov da bi im pripadalo pravo na traženi dodatak u skladu sa članom 1. stav 4. Odluke Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o posebnim dodacima na plaću za profesionalna vojan lica u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama BiH, a kojim je propisano da je ovaj posebni dodatak vezan za formacijsko mjesto (deminerski dodatak, letački dodatak i sl.). Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2311/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2311/12 (M. M., M.T., F.M., E.R., Z.S… | Sudska praksa | Aktio