Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2430/12 (N. V.,M. G.,M. Č. i Z. B.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2430/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-2430/12, rješavajući apelacije Nedeljka Vasiljevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nedeljko Vasiljević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 003546 11 UVP od 11. aprila 2012. godine;
Mitar Gojković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 000812 11 UVP od 18. jula 2012. godine;
Mugdim Čevra, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003726 10 UVP od 31. jula 2012. godine;
Zdenko Bošković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004925 11 UVP od 12. septembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2430/12 Nedeljko Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Ribnika, podnio je 28. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 003546 11 UVP od 11. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za ponovno utvrđivanje procenta vojnog invaliditeta zbog pogoršanja zdravstvenog stanja. U postupku je utvrđeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 99. stav 2. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata, kojim je propisano da se zahtjev za ponovno određivanje procenta vojnog invaliditeta može podnijeti uz uslov da se radi o nastanku neke od taksativno određenih tjelesnih oštećenja u vezi sa vojnom invalidnošću (hirurško odstranjenje organa, hirurški zahvat sa težim posljedicama na vitalnim organima, dekompenzacija srca, pluća, jetre, bubrega, pankreasa, paraliza nerava, aktivna tuberkuloza, te gubitak i teško oštećenje parnog organa). Naime, utvrđeno je da se u apelantovom slučaju ne radi niti o jednom od navedenih tjelesnih oštećenja, jer se oštećenja apelantovog mozga zbog epileptičnih napada ne mogu dovesti u uzročnu vezu sa zaostalim metalnim dijelovima u apelantovoj glavi kao posljedicom apelantovog ranjavanja.
2. AP-3606/12
Mitar Gojković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Centar za pružanje besplatne pravne pomoći Istočno Sarajevo, podnio je 15. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 000812 11 UVP od 18. jula 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 30. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je apelantov zahtjev za priznanje mirnodopskog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: MVI). U postupku je utvrđeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana
6. Zakona o pravima boraca, kojim je propisano da je MVI lice koje je u miru kao vojnik na služenju vojnog roka, student vojne akademije, učenik srednje vojne škole, slušalac škole za vojne rezervne oficire i lice u rezervnom sastavu, kao i dobrovoljac na vojnoj službi u Vojsci Republike Srpske u vršenju vojne dužnosti ili dužnosti u vezi sa tom službom zadobio ranu, povredu ili ozljedu zbog koje mu je nastalo oštećenje organizma za najmanje 20%. Naime, utvrđeno je da iako je apelant u vrijeme nastanka „teške bolesti“ na koju u zahtjevu ukazuje, tj. poslije juna 1996. godine, bio u mirnodopskoj službi, on kao aktivni vojnik i zaposlenik Vojske Republike Srpske ne spada u kategoriju lica iz člana 6. pomenutog zakona, pa samim tim nema pravnog osnova da se provede postupak utvrđivanja tjelesnog oštećenja apelanta i priznanja MVI.
3. AP-4441/12 Mugdim Čevra (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Velimir Marić advokat iz Mostara, podnio je 17. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003726 10 UVP od 31. jula 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 6. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI). U postupku je utvrđeno da je na osnovu nalaza i mišljenja nadležne ljekarske komisije apelantu utvrđen invaliditet ispod 20%, zbog čega nisu ispunjeni uslovi iz člana 3. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članovima njihovih porodica da bi mu se priznao status RVI.
4. AP-4701/12
Zdenko Bošković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Sesar-Ćurić-Miletić Z.O.U. iz Mostara, podnio je 31. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004925 11 UVP od 12. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odlučeno je da apelantu prestaje status RVI sa 31. augustom 2008.godine. U obnovljenom postupku radi utvrđivanja statusa RVI pokrenutom po službenoj dužnosti, Ljekarska komisija za nadzor i medicinsko vještačenje i Reviziona ljekarska komisija, utvrdila je da invaliditet kod apelanta iznosi ispod 20%, zbog čega nisu ispunjeni uslovi za dalje priznanje statusa RVI iz člana 3. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članovima njihovih porodica.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2430/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić