Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-244/12 (L. M.,Ć. B. i H. H. i Z. O.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-244/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. jun 2014, u predmetu broj AP-244/12, rješavajući apelacije Latifa Malkića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Latif Malkić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000703 11 Rev od 27. oktobra 2011. godine;
Ćazim Bajrić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000736 10 Rev od 10. novembra 2011. godine;
Hamid Habul, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033258 10 Rev od 15. decembra 2011. godine;
Zoran Opačić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049356 11 Rev od 22. februara 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-244/12
Latif Malkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Mira Gagić, advokat iz Banja Luke, podnio je 16. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000703 11 Rev od 27. oktobra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 13. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi ugovori o razmjeni nekretnina zaključeni 12. augusta 1995. godine u Banja Luci i 11. oktobra 1996. godine u Zenici, kojim su razmijenjene nekretnine apelanta u Banja Luci i Ivanjskoj za nekretnine tuženog u Zenici, te da se naloži restitucija. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da po shvatanju nižestepenih sudova, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima da bi se sporni ugovori utvrdili ništavim, bez obzira što je prvi ugovor zaključen u ratnim okolnostima, jer sloboda odlučivanja apelanta nije bila bitno ograničena, dok je drugi ugovor zaključen na apelantovo insistiranje godinu dana po okončanju rata, kada je apelant mogao slobodno izraziti svoju volju. Također, Vrhovni sud je konstatovao da su, iz navedenih razloga, nižestepeni sudovi pravilno odbili apelanta sa tužbenim zahtjevom.
2. AP-603/12
Ćazim Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Malmea, Kraljevina Švedska, podnio je 13. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000736 10 Rev od 10. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da ugovor o poklonu zaključen između tuženog, tj. apelanta i N.M., tj. pravnog prednika tužitelja, kao poklonodavca, od 9. augusta 2000. godine zbog nesposobnosti volje nije nastao, što je apelant dužan priznati i trpiti da se u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Gračanici i knjigama Ureda za katastar briše upis apelanta kao vlasnika i posjednika i isti se vrati na raniji upis. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je, prema odredbi člana 56. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), za zaključenje punovažnog ugovora potrebno da ugovarač ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje ugovora, te da kako je prvostepeni sud utvrdio da je poklonodavac N.M. u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bila poslovno nesposobno lice, to je predmetni ugovor o poklonu zaključen protivno navedenoj zakonskoj odredbi koja predstavlja prinudni propis, pa je kao takav taj ugovor apsolutno ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO. Isto tako, Vrhovni sud je ukazao na to da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozvati svako zainteresovano lice (odredba člana 109. stav 1. ZOO), kao i da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (odredba člana 110. ZOO), te da zbog toga prvostepeni sud nije mogao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja pozivom na rokove iz odredbe člana 117. ZOO koji važe za pobijanje rušljivih ugovora.
3. AP-842/12 Hamid Habul (u daljnjem tekstu: apelant) iz Karlstada, Kraljevina Švedska, kojeg zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banja Luke, podnio je 2. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033258 10 Rev od 15. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina zaključen dana 20. maja 1994. godine u Banja Luci između apelanta i tuženih, kojim ugovorom je apelant mijenjao svoje nekretnine u Banja Luci za nekretnine tuženih u Tuzli, kao i da se odredi obostrana restitucija, vraćanjem u posjed razmijenjenih nekretnina i uspostavom ranijeg zemljišno-knjižnog stanja na tim nekretninama. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, ukazao na to da su nižestepeni sudovi, cijeneći da vršenje radne obaveze i mobilizacija apelantovog vozila nisu radnje nedopuštene prinude, jer imaju uporište u propisima, te da nisu dokazani navodi tužbe o fizičkom zlostavljanju, ispravno zaključili da apelant nije dokazao da je njegova volja za odlazak iz Banja Luke bila iznuđena, zbog ugroženosti njegove imovine i sigurnosti njegove porodice, koja je ranije napustila to područje. Također, Vrhovni sud je konstatovao da su, nalazeći da time nije dokazano postojanje posebnih okolnosti koje bi dovele do izostanka slobodne i ozbiljne volje za zaključenje ugovora o razmjeni, nižestepeni sudovi stanovišta da nisu ostvareni razlozi za ništavost predmetnog ugovora u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, te da su pravilno sudili kada su apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbili.
4. AP-1211/12
Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 2. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049356 11 Rev od 22. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su pravno valjani darovni ugovori zaključeni u maju mjesecu 2000. godine između njega kao daroprimca i A.K., pravnog prednika tuženih, kao darodavca, predmet kojih su bile nekretnine pobliže precizirane u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da su, kod nesporne činjenice da je A.K. (pravna prednica tuženih) prije zaključenja spornog ugovora o darovanju sa apelantom, raspolagala istim nekretninama mijenjajući ih za nekretnine V.M., ugovorom o razmjeni zaključenim 7. marta 1996. godine i da se V.M., temeljem tog ugovora upisao kao vlasnik tih nekretnina u odgovarajućim zemljišno-knjižnim evidencijama, pa tako postao njihov vlasnik, na osnovu odredbe člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), nakon čega je pravna prednica tuženih na istima izgubila svojinsko-pravna ovlaštenja iz odredbe člana 3. stav 1. ZOSPO, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da ona nije mogla te nekretnine darovati apelantu. Konačno, Vrhovni sud je naveo da su temeljem takvog utvrđenja nižestepeni sudovi ispravno odbili tužbeni zahtjev nalazeći da je darovni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer je protivan prinudnim propisima, odnosno spomenutoj odredbi člana 3. stav 1. ZOSPO, te odredbi člana 2. Zakona o prometu nepokretnosti, prema kojoj lice može prometovati nekretninu samo ako je u njegovoj svojini.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-244/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić