Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-261/12 (N.T., E.M., J.N. i A.M.,D.K., M.D., A.P. i A.S.,M.B., V.M., Ž.A. i D.M.,„Kapis“ d.o.o. Tomislavgrad,H. H.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-261/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelantah, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

N.T., E.M., J.N. i A.M. protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 009085 09 Gž od 23. marta 2010. godine;

D.K., M.D., A.P. i A.S. protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 009140 10 Rsz od 13. maja 2010. godine;

M.B., V.M., Ž.A. i D.M. protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 009056 10 Rsž od 12. maja 2010. godine;

„Kapis“ d.o.o. Tomislavgrad protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000796 10 REV od 3. novembra 2011. godine;

Halil Hadžić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 001077 10 REV od 18. oktobra 2011. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-261/12 N.T., E.M., J.N. i A.M. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Mostara i Potoka, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 17. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 009085 10 REV od 17. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, konačna odluka kojom je meritorno riješena predmetna pravna stvar je presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 009085 09 Gž od 23. marta 2010. godine, kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanata kojeg su podnijeli protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (regres, topli obrok, povećanje plaće za rad noću, u dane državnih praznika i po osnovu prekovremenog rada, te rada subotom i nedjeljom, kao i uplata doprinosa za PIO). U predmetnom parničnom postupku je, u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu novčanog iznosa za rad subotom i nedjeljom, utvrđeno da su apelanti policijski službenici i da obavljaju specifičnu djelatnost u smjenama i tumusima, te da im sedmični dani odmora nisu uvijek subota i nedjelja već im ti dani idu u raspodjelu kao redovni dani, a dani odmora odnosno neradni dani mogu biti bilo koji dani u sedmici.

2. AP-262/12

D.K., M.D., A.P. i A.S. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Mostara i Blagaja, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 17. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 009140 10 REV od 17. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, konačna odluka kojom je meritorno riješena predmetna pravna stvar je presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 009140 10 Rsz od 13. maja 2010. godine, kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanata kojeg su podnijeli protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (regres, topli obrok, povećanje plaće za rad noću, u dane državnih praznika i po osnovu prekovremenog rada, te rada subotom i nedjeljom, kao i isplata zateznih kamata i uplata doprinosa na ime plaće). U predmetnom parničnom postupku je, u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu novčanog iznosa za rad subotom i nedjeljom, utvrđeno da su apelanti policijski službenici i da obavljaju specifičnu djelatnost u smjenama i tumusima, te da im sedmični dani odmora nisu uvijek subota i nedjelja već im ti dani idu u raspodjelu kao redovni dani, a dani odmora odnosno neradni dani mogu biti bilo koji dani u sedmici. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojeg je podnio D.K (isplata toplog obroka), Kantonalni sud u Mostaru je zaključio da je pravilno prvostepeni sud odbio ovaj zahtjev primjenom odredbe člana 344. stav 12. Zakona o obligacionim odnosima, budući da je taj apelant zaključio sa tuženim sporazum o regulisanju međusobnih prava iz radnog odnosa i kojim se odrekao daljnjih potraživanja prema tuženom.

3. AP-263/12 M.B., V.M., Ž.A. i D.M. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 17. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 009056 10 REV od 17. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, konačna odluka kojom je meritorno riješena predmetna pravna stvar je presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 009056 10 Rsž od 12. maja 2010. godine, kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanata kojeg su podnijeli protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (regres, topli obrok, povećanje plaće za rad noću, u dane državnih praznika i po osnovu prekovremenog rada, te rada subotom i nedjeljom, kao i uplata doprinosa na ime plaće). U predmetnom parničnom postupku je, u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu novčanog iznosa za rad subotom i nedjeljom, utvrđeno da su apelanti policijski službenici i da obavljaju specifičnu djelatnost u smjenama i tumusima, te da im sedmični dani odmora nisu uvijek subota i nedjelja već im ti dani idu u raspodjelu kao redovni dani, a dani odmora odnosno neradni dani mogu biti bilo koji dani u sedmici.

4. AP-340/12

„Kapis“ d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 23. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 RS 000796 10 REV od 3. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojeg je podnio protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je apelant obavezan da tužitelju isplati novčane iznose na ime naknade plaće za čekanje posla, zajedno sa zateznim kamatama, kao i da mu uplati doprinose na ime penzijskog i invalidskog osiguiranja. Naime, Vrhovni sud je, preinačivši nižestepene presude, zaključio da tužitelju pripada pravo na predmetnu naknadu plaće za čekanje posla za period od 1993. do 1999. godine, budući da mu to pravo pripada od momenta kada je prestao raditi, a ne samo od dana kada se obratio poslodavcu u smislu odredbe člana 143. stav 2. Zakona o radu FBiH radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, i to u visini u koju odredi poslodavac.

5. AP-389/12

Halil Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković advokat iz Tomislavgrad, podnio je 25. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 001077 10 REV od 18. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata plata i uplata doprinosa za period od 1993. do 2000. godine), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje da je apelant diskriminisan zbog nacionalnog porijekla od strane tuženog nakon stupanja na snagu Zakona o radu FBiH, zaključeno da apelant nije dokazao da ga poslodavac-tuženi nije pozvao na rad u roku od šest mjeseci po stupanja na snagu navedenog Zakona zbog diskriminacije po bilo kojem osnovu, niti da je u roku od jedne godine od vremena kada je apelantu prestao radni odnos u smislu odredbe člana 143. stav 4. istog Zakona zaposlio drugo lice iste kvalifikacije ili stepena stručne spreme.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-261/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Halil Hodžić se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-261/12 (N.T., E.M., J.N. i A.M.,D.K… | Sudska praksa | Aktio