Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-267/12 (S. D.,R. Š., S. Š. i A. Š.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-267/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-267/12, rješavajući apelacije Seada Delića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Sead Delić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 045799 09 Gž od 2. novembra 2011. godine;
Rajko Šatara, Slavica Šatara i Anđa Šatara, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 000644 11 Gž od 18. oktobra 2011. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-267/12
Sead Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Behija Ljubović Aganović, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 045799 09 Gž od 2. novembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete u određenom novčanom iznosu, a koji iznos se odnosi na naknadu za korištenje dvosobnog stana u prizemlju i jedne odvojene sobe u kući koja se nalazi u u ulici Mjedenica broj 29, u Sarajevu, u njegovom vlasništvu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, pored ostalog, naglasio da taj sud smatra da apelant nije dokazao sve elemente naknade štete iz člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, Kantonalni sud je istakao da je apelant dokazao da je tužena bespravno koristila navedene stambene prostorije, u određenom vremenskom periodu, kao i da je dokazao visinu mjesečne zakupnine za te stambene prostorije. Međutim, Kantonalni sud je citirao predmetnu zakonsku odredbu i naveo da je apelant morao dokazati da je dobitak – naknadu zakupnine mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari. U vezi s tim, Kantonalni sud je naglasio da je apelant, da bi to dokazao, morao u smislu odredbi člana 123. stav 1. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku dokazati da je za predmetne stambene prostorije imao, na primjer, zaključen predugovor ili od agencije koja se bavi izdavanjem stanova ili je morao dokazati da je u tom periodu, u tom dijelu grada, bila veća potražnja stanova za iznajmljivanje od same ponude stanova, tako da je apelant mogao iznajmiti te stambene prostorije. Konačno, Kantonalni sud je konstatovao da apelant nije dokazao da je osnovano mogao očekivati dobitak u vidu mjesečne zakupnine u određenom vremenskom periodu, te da pri tome treba imati u vidu da je na tim stambenim prostorijama prije useljenja tužene postojalo stanarsko pravo i da apelant nije iznajmljivao te stambene prostorije i nije ostvarivao dobit.
2. AP-305/12
Rajko Šatara, Slavica Šatara i Anđa Šatara (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, podnijeli su 19. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 000644 11 Gž od 18. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su apelanti da isplate tužitelju određeni novčani iznos. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da nije sporno između parničnih stranaka da je P.D. sa apelantima zaključio ugovore o kupoprodaji akcionarskog kapitala, kojim su se apelanti obavezali P.D. prodati redovne akcije sa pravom glasa u preduzeću TP „Promet“ a.d. Prnjavor i da su apelanti preuzeli robu od tužitelja na ime prodatih akcija u ukupnom i pojedinačnim iznosima navedenim u izreci prvostepene presude. Nadalje, Okružni sud je naveo da su predmet navedenih kupoprodajnih ugovora akcije koje se saglasno odredbi člana 117. stav 2. Zakona o hartijama od vrijednosti smatraju emitovanim putem javne ponude i kojima se prema odredbama čl. 31. i 51. stav 1. navedenog zakona, trguje isključivo preko ovlaštenih učesnika na tržištu hartija od vrijednosti. Naime, Okružni sud je ukazao na to da je neposredno trgovanje javno emitovanim hartijama od vrijednosti protivno navedenim zakonskim odredbama, a P.D. je javno emitovane akcije kupovao mimo ovlaštenih učesnika na tržištu, pa su takvi ugovori koji su protivni prinudnim propisima u smislu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ništavi, što je imalo za posljedicu nemogućnost upisa sticanja tih akcija u Centralnom registru hartija od vrijednosti. Najzad, Okružni sud je konstatovao da kako je otpao osnov za prijenos akcijskog kapitala sa apelanata na P.D., to su apelanti pravilno obavezani da plate utuženi iznos za preuzetu robu, shodno odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-267/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić