Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2787/12 (T. E. i J. R.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2787/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelaciju Tatjane Efendić i Jadranke Radovanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tatjane Efendić i Jadranke Radovanović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 001318 11 Uvp od 26.

aprila 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tatjana Efendić i Jadranka Radovanović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Tuzle, koje zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnijele su 25. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 001318 11 Uvp od 26. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelantica za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Tuzli od 21. decembra 2010. godine, kojom je odbijena tužba apelantica protiv rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 5. januara 2009. godine, kojim je odbijena njihova žalba protiv zaključka prvostepenog organa od 28. maja 2008. godine, kojim je odbačen kao preuranjen zahtjev apelantica da se utvrdi prestanak prava na gradskom građevinskom zemljištu, sve pobliže precizirano u dispozitivu prvostepenog akta, te da se na istom zemljištu u njihovu korist izvrši uknjižba prava suvlasništva sa dijelovima od po 1/2. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da su pravilno postupili organi uprave i nižestepeni sud kada su negativno odlučili o zahtjevu apelantica za prenošenje trajnog prava korištenja u privatno vlasništvo u skladu sa odredbama člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu. Naime, Vrhovni sud je naglasio da prema odredbi člana 39. stav 2. navedenog zakona, vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu tog zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim (regulacionim) planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, te da u skladu sa tom odredbom tek kada apelantice budu upisane kao vlasnici zgrade, tek tada postoji obaveza organa da odluči o predmetnom zahtjevu apelantica.

2. Apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantice posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporile pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantice su se pozvale i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već su ih zasnovale na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

6. Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci o dopustivosti AP-4695/11 od 12. februara 2014. godine, (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je odbacio apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu koju je apelant podnio protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske od 21. septembra 2011. godine. U navedenoj presudi Vrhovni sud je, između ostalog, konstatovao da je pravilno prvostepeni sud, nalazeći da je tužitelj kao vlasnik zakonito izgrađenog objekta temeljem odredbe člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu, te odredbe člana 42. novog Zakona o građevinskom zemljištu stekao pravo vlasništva i na zemljištu pod objektom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu objekta, udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja pozivom na odredbu člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, jer sporna površina od 20 m2 pripada parceli čiji je vlasnik tužitelj.

U konkretnom slučaju odbačen je kao preuranjen zahtjev apelantica da se utvrdi prestanak prava na gradskom građevinskom zemljištu, te da se na istom zemljištu u njihovu korist izvrši uknjižba prava suvlasništva sa dijelovima od po 1/2. Vrhovni sud je naglasio da prema odredbi člana 39. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu tek kada apelantice budu upisane kao vlasnici zgrade, tek tada postoji obaveza organa da odluči o predmetnom zahtjevu apelantica. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud nalazi da na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantica. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2787/12 (T. E. i J. R.) | Sudska praksa | Aktio