Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-306/12 (M.B.,„Hanitek BH“ d.o.o. Sarajevo i „Intesa Sanpaolo Banka“ d.d. Sarajevo,M. S.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-306/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

M.B., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 031620 11 Gž od 31. oktobra 2011. godine;

„Hanitek BH“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 015058 10 Rev od 29. novembra 2011. godine;

„Intesa Sanpaolo Banka“ d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 001102 10 Rev od 20. decembra 2011. godine;

Mirsada Skalić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 007139 12 Gž od 31. augusta 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-306/12

M.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 19. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 031620 11 Gž od 31. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odlučeno je o tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je tražio da sud obaveže apelanticu da mu isplati dug po osnovu utrošene električne energije na određenom mjernom mjestu, u određenom novčanom iznosu, za određeni vremenski period, kao i zakonske zatezne kamate, a sve pobliže precizirano u izreci presude. Naime, Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud pogrešno cijenio uplatu apelantice na ime računa za mjesec septembar 2010. godine, cijeneći da je isti plaćen u iznosu umanjenom za subvenciju od 18,11 KM, što je utvrdio na osnovu uplatnice. Nadalje, Okružni sud je naveo da se iz same uplatnice od 6. decembra 2010. godine ne može utvrditi da se ona odnosi na račun na ime utrošene električne energije za navedeni mjesec, jer je njom uplaćeno 16,70 KM, a račun iznosi 34,78 KM. Shodno tome, Okružni sud je naglasio da kako apelantica nije dokazala da je u odnosu na to potraživanje ostvarila pravo na subvenciju, takva uplata se nije mogla prihvatiti kao dokaz plaćanja računa za predmetni mjesec, jer ne odgovara ispostavljenom računu i nije izvršena u roku određenom za plaćanje. Okružni sud je ukazao na to da je zbog toga preinačena prvostepena presuda u tom dijelu i obavezana je apelantica da plati tužitelju iznos od 34,78 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 26. oktobra 2010. godine, kao dana dospijeća duga, do isplate. Također, Okružni sud je konstatovao da kako apelantica potraživanja tužitelja za utrošenu električnu energiju koja se odnose na određeni vremenski period nije izmirivala u roku određenom odredbom člana 87. stav 2. Općih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom, tj. do 25-og u mjesecu u kojem je izdat račun, već nakon dospjelosti roka za plaćanje, to tužitelju pripada pravo na isplatu zakonske zatezne kamate u skladu sa odredbama čl. 277. i 278. Zakona o obligacionim odnosima.

2. AP-908/12

„Hanitek BH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnio je 8. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 015058 10 Rev od 29. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati određeni novčani iznos, (a koji se zasniva na stavu apelanta da je tužena kao banka postupala neprofesionalno pri pružanju bankarskih usluga apelantu u realizaciji avansne platežne garancije inostrane banke, BNP-Paribas po nalogu Excalibura). U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, ukazao na to da sve obaveze tužene prema apelantu proističu iz zaključenog Ugovora o otvaranju deviznog računa (od 12. septembra 2001. godine) kojim su stranke regulisale svoja prava i obaveze iz poslovanja po otvorenom deviznom računu, te je citirao pojedine odredbe tog ugovora. Također, Vrhovni sud je istakao da su se zbog toga nižestepeni sudovi pravilno pozvali na odredbe čl. 1052. do 1060. Zakona o obligacionim odnosima kada su konstatovali da je račun otvoren po osnovu Zakona o deviznom poslovanju, a za vršenje platnog prometa po tekućim transakcijama sa inostranstvom. Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da su, pored toga, pravilno nižestepeni sudovi konstatovali da apelant nije dokazao da je od tužene kao ovlaštene banke tražio učešće u postupku formulisanja bankarske garancije. Konačno, Vrhovni sud je naveo da apelant pogrešno tumači dio kupoprodajnog ugovora od 13. septembra 2002. godine, da će tekst avansne garancije dogovoriti dvije banke, a da pri tome ne nudi dokaz da je pozvao tuženu da usaglasi tekst bankarske garancije niti da joj je davao bilo kakve instrukcije u tom pravcu, zbog čega je tužena jedino i mogla, a što je i učinila, izjavu apelanta (korisnika garancije i jedinog ovlaštenog lica da traži isplatu) istog dana kada ju je i primila proslijediti. Prema tome, Vrhovni sud je konstatovao da je tužena postupila u skladu sa svojim ovlaštenjima i obavezama, a prije svega uputstvima učesnika u transakciji, te je djelovala u skladu sa svojim obavezama kao nalogoprimac (odredbe čl. 751. do 755. navedenog zakona).

3. AP-927/12

„Intesa Sanpaolo Banka“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 001102 10 Rev od 20. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je postojanje apelantove tražbine prema tuženom u iznosu od 718.161,71 KM, kao i postojanje tuženikove tražbine prema apelantu u iznosu od 131.067,97 KM, pa je između navedenih tražbina izvršen prijeboj tako da je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 587.093,71 KM. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (odredbu člana 913. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima), a koja ima značenje u odnosima dugoročnog osiguranja-predmetni slučaj, kada je izveo zaključak da je apelantova žalba neosnovana i da dokazi izvedeni kod prvostepenog suda nisu davali utemeljenje za odbijanje protivtužbenog zahtjeva u dosuđujućem dijelu iznosa od 131.067,97 KM na ime premije osiguranja za period od 1. augusta 2007. do 1. augusta 2008. godine i potom pravilno izvršio prijeboj između utvrđujućih tražbina po zahtjevu tužbe i zahtjevu protivtužbe i potvrdio prvostepenu presudu. Također, Vrhovni sud je konstatovao da je pri navedenom, pravilno stanovište da je podnošenjem kompenzacione protivtužbe (odredba člana 74. Zakona o parničnom postupku) tuženi istaknuo zahtjev za prebijanje, a budući da apelant nije dokazao da je on ili njegov pravni prednik raskinuo Ugovor o višegodišnjem osiguranju, to je dužan platiti premiju po ugovoru o osiguranju do momenta kad ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu.

4. AP-3940/12

Mirsada Skalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupaju Emira Imširević i Edžerija Trejić, advokati iz Bihaća, podnijela je 14. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 007139 12 Gž od 31. augusta 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 3. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da iz stanja spisa proizilazi da je sud donio rješenje o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave kojim je naloženo izvršeniku, odnosno apelantici, da plati glavni dug, zateznu kamatu i troškove, zatim, da je podnesen prigovor protiv tog rješenja, te da je sud odlučio da se prijedlog smatra tužbom i da je postupak nastavljen u parnici, kao i da je apelantica isplatila glavni dug, ali nije platila utvrđenu i obračunatu zateznu kamatu i troškove postupka. Također, citirana je odredba člana 113. stav 1. Zakona o izvršnom postupku i navedeno je da sud, na bazi nesporno utvrđenog činjeničnog stanja, a u smislu citirane zakonske odredbe koja jasno propisuje način i redoslijed namirenja novčanih potraživanja u izvršnom postupku, nije imao druge mogućnosti nego tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan usvojiti, te obavezati apelanticu na isplatu određenog novčanog iznosa na ime duga po osnovu kamata i troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana uplate ranije glavnog duga 3. maja 2002. godine pa do konačne isplate.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-306/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-306/12 (M.B.,„Hanitek BH“ d.o.o. Sarajevo… | Sudska praksa | Aktio