Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-321/12 (B. J.,A. M.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-321/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-321/12, rješavajući apelacije Branje Jovanovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Branjo Jovanović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Dn 006394 11 Gž od 4. novembra 2011. godine;

Amir Manović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Dn 007495 11 Gž od 10. februara 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-321/12

Branjo Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa njegov zet, Miodrag Dragutinović iz Bijeljine, podnio je 20. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Dn 006394 11 Gž od 4. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev za uknjižbu prava vlasništva u korist apelantove majke, Dragice Jovanović rođ. Simeunović. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je odredbom člana 3. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da uz zahtjev za upis treba priložiti i dokaznu dokumentaciju na kojoj se zahtjev temelji. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da prema toj zakonskoj odredbi slijedi da dokumentacija koja se prilaže uz zahtjev mora biti podobna za uknjižbu, a takav dokument, i po ocjeni tog suda, nije ugovor o poklonu od 21. aprila 1986. godine na osnovu koga je apelant zahtijevao uknjižbu prava vlasništva na nekretninama koje su predmet tog ugovora. Naime, Kantonalni sud je naglasio da je to zbog toga što je odredbom člana 10. navedenog zakona propisano da se u pravnom prometu, nekretnina označava prema podacima iz zemljišne knjige, te da kako predmetni ugovor o poklonu ne sadrži takvu oznaku predmetnih nekretnina, to taj ugovor i nema karakter dokazne dokumentacije koja je potrebna za izvršenje upisa. Konačno, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov zahtjev za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama, s tim što se pri tom trebao pozvati na odredbe čl. 42. i 43. predmetnog zakona, umjesto na odredbu člana 41. tog zakona.

2. AP-1484/12

Amir Manović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 23. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Dn 007495 11 Gž od 10. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev radi uspostavljanja novog zemljišno-knjižnog uloška, kao neosnovan, te je odlučeno da će se izvršiti upis zabilježbe odbijanja zahtjeva za uknjižbu u kolonu upisi u B-listu zemljišno-knjižnog uloška broj: 4610 katastarska općina Tuzla. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da na pravilnost prvostepenog rješenja nisu od uticaja navodi žalbe da zemljišno-knjižna i katastarska dokumentacija nisu međusobno usklađene, da upisano posjedovno i zemljišno-knjižno stanje ne odgovara stvarnom činjeničnom stanju, obzirom da se u poslovnom objektu koji se nalazi na parcelama, pobliže opisanim u Pl. broj 760 k.o. Tuzla II, nalaze tri odvojena poslovna prostora na kojima je svako od upisanih lica vlasnik sa dijelom 1/1, da je apelant vlasnik poslovnog prostora korisne površine od 14,15 m2, a ne površine od 26 m2, kako se to vodi u zemljišno-knjižnoj dokumentaciji, jer se ni tim navodima žalbe ne samo da se ne dovodi u sumnju, nego se potvrđuje činjenično utvrđenje iz prvostepenog rješenja, da nisu ispunjeni zakonski uslovi propisani odredbom člana 63. Zakona o zemljišnim knjigama, za uspostavu novog zemljišno-knjižnog uloška. Naime, Kantonalni sud je konstatovao da je to iz razloga što cjelokupna materijalna dokumentacija potvrđuje da je za predmetni poslovni prostor uspostavljena zemljišna knjiga, kao i da ta knjiga nije uništena, nestala ili oštećena, te da u takvoj činjeničnoj situaciji nije ni bilo osnova za postupanje u skladu sa odredbom člana 66. stav 2. navedenog zakona, pa da u vezi s tim nije bilo mjesta zahtijevati ni provjeru kod nadležnog općinskog organa uprave odnosno tražiti da taj organ postupa u skladu sa odredbama čl. 172. i 174. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-321/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-321/12 (B. J.,A. M.) | Sudska praksa | Aktio