Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-332/12 (S. Z.,K. A. i R. B.,R. D.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-332/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-332/12, rješavajući apelacije Slobodana Zarića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Slobodan Zarić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 001519 09 REV od 2. novembra 2011. godine;
K. A. i R. B., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 001032 11 REV od 7. juna 2012. godine;
Rade Dukić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033169 11 REV od 1. marta 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-332/12
Slobodan Zarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Draginja Selak advokatica iz Gradiške, podnio je 23. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 001519 09 REV od 2. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostora i garaža u Gradišci i njegovog aneksa koje su 2006. godine zaključili tuženi AD „Potkozarje“ Gradiška i G.R. i D.R., te da se izvrši brisanje prava svojine upisane na ime AD „Potkozarje“ Gradiška u list uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostora i garaža. U postupku je utvrđeno da apelant u konkretnom slučaju zbog svog materijalnopravnog odnosa prema predmetu spora i prema strankama u sporu nije aktivno legitimisan da traži poništenje spornog ugovora i njegovog aneksa, tj. apelant nije vlasnik predmetnih nekretnina i ne ostvaruje nikakva prava u vezi s njima, niti je subjekat spornog građansko pravnog odnosa, odnosno nije stranka u ugovoru čije poništenje traži.
2. AP-3199/12
K. A. i R. B. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zvornika, koje zastupa Jasminka Mehinagić advokatica iz Kalesije, podnijeli su 3. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 001032 11 REV od 7. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi ništavost testamenta ostavitelja M.K. iz 1987. godine, ugovori o poklonu nekretnina u Zvorniku zaključeni između M.K. i tuženog Z.S. iz 1988. godine i 2004. godine i ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između M.K. i Z.S., 2005. godine, te da se izvrši brisanje upisa prava svojine na nekretninama koje su bile predmet navedenih pravnih poslova, kao i da se apelantima predmetne nekretnine predaju u posjed. U postupku je utvrđeno da apelanti u konkretnom slučaju nisu aktivno legitimisani da traže poništenje navedenih pravnih poslova, budući da ostavitelj M.K. koji je bio vlasnik spornih nekretnina, i kojima je raspolagao za života, nije imao bližih srodnika, a apelanti kao potomci ostaviteljevog strica i tetke ne spadaju u krug njegovih zakonskih nasljednika u smislu čl. 9. i
13. Zakona o nasljeđivanju, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev neosnovan.
3. AP-3484/12
Rade Dukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Tomislav Aleksić advokat iz Banja Luke, podnio je 1. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033169 11 REV od 1. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora o poklonu nekretnina u Kneževu koji je zaključen 1977. godine između apelanta kao poklonodavca i tuženih V.D., M.D., N.D., M.R., Z.Č., Đ.R. i A. K., kao poklonoprimaca. U postupku je utvrđeno da predmetni ugovor o poklonu prema svom sadržaju i formi nije protivan zakonskim propisima, niti dobrim običajima, te da je apelant u njemu izrazi stvarnu volju da prenese na tužene vlasništvo na poklonjenim nekretninama, zbog čega se sporni ugovor ne može smatrati ništavim u skladu sa iz članom 103. Zakona o obligacionim odnosima. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 332/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić