Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-335/12 (R. I.,B. A. i M. P. i J. P.,L. B., A. B., A. B. i G. B.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-335/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-335/12, rješavajući apelacije Rešada Ibrahimovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Rešad Ibrahimović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002357 09 UVP od 7. oktobra 2011. godine;

Behija Ahmić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 001624 10 UVP od 29. februara 2012. godine;

Marijana Paravac i Jadranko Paravac, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 001828 11 U od 18. maja 2012. godine;

Ljiljana Božić, Aleksandra Božić, Aleksandar Božić i Gorjan Božić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 001234 11 UVP od 19. septembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-335/12

Rešad Ibrahimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 23. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002357 09 UVP od 7. oktobra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev da mu se prizna pravo na starosnu penziju po Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane. U postupku je utvrđeno da apelant ne ispunjava kumulativno postavljene uvjete za priznanje traženog prava na penziju koji su navedeni u članu 1. stav 2. alineja 1. i članu 3. stav 1. pomenute Uredbe, odnosno utvrđeno je da apelant ne ispunjava jedan od postavljenih uvjeta, tj. u vrijeme prestanka vojne službe nije imao tri godine efektivnog staža u toku rata koji se računa kao poseban staž u dvostrukom trajanju, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

2. AP-2360/12

Behija Ahmić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Bukovice, koju zastupa Dragan Radović advokat iz Doboja, podnijela je 25. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 001624 10 UVP od 29. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za ponovno određivanje porodične penzije u skladu sa Sporazumom o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Slovenije (u daljnjem tekstu: Sporazum). U postupku je utvrđeno da je apelantica ostvarila pravo na penziju iza smrti supruga, kojem je to pravo priznato 19. oktobra 1990. godine (a koji je ostvario ukupni penzijski staž od 29 godina dijelom u Bosni i Hercegovini, a dijelom u Republici Sloveniji). S obzirom na to da je apelantici pravo na penziju priznato prije 7. oktobra 1991. godine, u skladu sa članom 37. pomenutog Sporazuma, zaključeno je da se na nju ne mogu primijeniti odredbe ovog Sporazuma, odnosno apelantica ne ispunjava uslove da joj se ponovno odredi iznos porodične penzije, te njena penzija ostaje obaveza Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar.

3. AP-2549/12

Marijana Paravac i Jadranko Paravac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupa Rajka Paravac advokatica iz Doboja, podnijeli su 6. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 001828 11 U od 18. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantima je ponovno određena porodična penzija koju su ostvarili nakon smrti člana porodice P.P., te zamijenjeno ranije rješenje na osnovu kojeg je apelantima vršena isplata porodične penzije. U postupku je utvrđeno da je do revizije ranijeg rješenja na osnovu kojeg je apelantima isplaćivana penzija došlo po službenoj dužnosti, na osnovu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO Republike Srpske, prema kojem više nema povećanja penzije za borce koji nisu navršili puni penzijski staž prema kategoriji u koju su razvrstani (kao što je bio prednik apelanata), tj. počevši od 1. februara 2010. godine visina penzije se isključivo određuje u procentu za određivanje visine penzije utvrđene prema ostvarenom penzijskom stažu, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu rješenja.

4. AP-4163/12

Ljiljana Božić, Aleksandra Božić, Aleksandar Božić i Gorjan Božić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupa Rajko Stokić advokat iz Doboj, podnijeli su 3. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 001234 11 UVP od 19. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom određeno je da apelantici Ljiljani Božić kao udovi umrlog osiguranika G.B. prestaje pravo na porodičnu penziju, dok je ostalim apelantima kao djeci G.B. određen novi iznos penzije bliže naveden u dispozitivu rješenja. U postupku je utvrđeno da je apelantica Ljiljanu Božić 1997. godine zasnovala radni odnos, što predstavlja raskidni uslov koji za posljedicu ima prestanak prava na porodičnu penziju u smislu člana 184. stav 2. Zakona o PIO od dana zasnivanja radnog odnosa, dok je odnosu na ostale apelante utvrđeno da će nastaviti primati porodičnu penziju u visini od 90% od penzije koju bi ostvarivao G.B., a koja je određena po službenoj dužnosti u skladu sa članom 231. Zakona o PIO.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 335/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-335/12 (R. I.,B. A. i M. P. i J. P.,L. B… | Sudska praksa | Aktio