Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3881/12 (I.B.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3881/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelaciju Ime Apelanta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.B. podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 042949 12 Kv od 6.
novembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Tatjana Savić, advokat iz Bijeljine, podnio je 9. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 042949 12 Kv od 6. novembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. decembra 2012. godine. U krivičnom predmetu protiv apelanta, te A.H. i M.B., zbog krivičnog djela otmica iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske, apelantu i A.H. je, iz razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), određen pritvor u trajanju od po mjesec dana, dok je odbijen prijedlog Okružnog tužilaštva Bijeljina za određivanje pritvora osumnjičenom M.B., te je isti odmah pušten na slobodu. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je pravilno sudija za prethodni postupak utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelant i A.H. učinitelji krivičnog djela zbog kojeg je pritvor određen. Naime, Osnovni sud je istakao da predloženi dokazi tužilaštva i iskazi svjedoka na nedvosmislen način upućuju na zaključak da u konkretnom slučaju postoji dovoljno dokaza koji potkrepljuju osnovanu sumnju da su apelant i A.H. učinitelji krivičnog djela zbog kojeg je pritvor određen. Također, Osnovni sud je naglasio da je što se tiče žalbenih prigovora oba branitelja, da u konkretnom slučaju nisu poštovani rokovi zadržavanja prilikom lišenja slobode osumnjičenih, taj sud utvrdio da su ti prigovori neosnovani u odnosu na apelanta i A.H.. U vezi s tim, ukazano je na to da je iz potvrda o lišenju slobode Policijske stanice Han Pijesak od 31. oktobra 2012. godine utvrđeno da su apelant i A.H. lišeni slobode u 31. oktobra 2012. godine u 17,50 sati, a da su predati okružnom tužitelju dana 1. novembra 2012. godine u 17,30 sati, a što proizilazi iz potvrde CJB Bijeljina od 1. novembra 2012. godine, što znači da su predati nadležnom tužitelju u roku od 24 sata od dana lišenja slobode. Konačno, Osnovni sud je ukazao na to da nije mogao prihvatiti ni navode žalbe branitelja apelanta i A.H. da taj sud nije bio mjesno nadležan za određivanje pritvora jer je djelo počinjeno na području drugih sudova. Dakle, Osnovni sud je konstatovao da prema članu 25. stav 1. tačka g) ZKP sudija za prethodni postupak je sudija koji u toku istrage postupa u slučajevima kada je to propisano zakonom, te da, prema tome, on u fazi istrage nema ovlaštenja da ispituje nadležnost suda već postupa u slučajevima kada je to propisano zakonom. Najzad, Osnovni sud je naglasio da je obaveza suda da pazi na nadležnost propisana članom 243. stav 1. ZKP, prema kojem će sudija za prethodno saslušanje odmah po prijemu optužnice ispitati da li je sud nadležan, dakle obaveza suda da ispituje nadležnost postoji od prijema optužnice, odnosno nakon što je istraga okončana.
2. Apelant se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U predmetnoj apelaciji, apelant svoje navode o povredi ovog prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o neosnovanosti pritvorskih razloga i određivanju pritvora protivno zakonskim odredbama.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
6. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
7. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić