Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-391/12 (L. M.,T. P.,I.S.,R. K. i S. S.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Bračna stečevina
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-391/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ljuba Matić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 052163 11 Rev od 13. oktobra 2011. godine;

Tatjana Polić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035172 10 Rev od 25. novembra 2011. godine;

I.S., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 012289 11 Rev od 13. decembra 2011. godine;

Ranka Kostrešević i Slobodan Savić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 042615 11 Gž od 23. februara 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-391/12

Ljuba Matić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Viteza, koju zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnijela je 25. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 052163 11 Rev od 13. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, radi utvrđenja i podjele bračne stečevine, osporenom konačnom odlukom odlučeno je na način pobliže preciziran u izreci presude. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da kako se u konkretnoj pravnoj stvari radi o zahtjevu za utvrđenje šta čini bračnu stečevinu parničnih stranaka i zahtjevu za njenu diobu, to je taj sud citirao odredbe člana 251. stav 1. i člana 252. stav 1. Porodičnog zakona. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da tumačenjem citiranih zakonskih odredbi slijedi da se radi o neoborivoj zakonskoj presumpciji, obzirom da se pretpostavlja da sva imovina koju bračni partneri steknu radom u toku trajanja bračne zajednice predstavlja zajedničku imovinu u suvlasničkim dijelovima od po 1/2 svakog od njih. Vrhovni sud je naglasio da je zbog toga neosnovan revizijski prigovor da je na tužitelju bio teret dokazivanja da sporni stan predstavlja zajedničku imovinu bračnih partnera. U vezi s tim, Vrhovni sud je konstatovao da kako apelantica u predmetnoj parnici nije oborila navedenu zakonsku presumpciju i dokazala da predmetni stan predstavlja njenu posebnu imovinu, to se zaključak nižestepenih sudova da sporni stan predstavlja bračnu stečevinu stranaka zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

2. AP-726/12

Tatjana Polić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laktaša, koju zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnijela je 22. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035172 10 Rev od 25. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi njen suvlasnički dio od 1/3 u nekretninama, pobliže preciziranim u izreci prvostepene presude, koje je, po navodima tužbe, stekla u braku sa tuženim, te da se nametne obaveza tuženom da joj isplati protuvrijednost njenog udjela u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da su, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da sporne nekretnine predstavljaju posebnu imovinu tuženog, da adaptacija objekta, koji predstavlja posebnu imovinu jednog bračnog supružnika, koju su izvršili bračni supružnici tokom trajanja bračne zajednice, ne predstavlja osnov za sticanje prava svojine, pa da bi apelantici pripadalo pravo na dio vrijednosti izvršenih radova i dio iznosa po isplaćenim ratama kredita do momenta faktičkog prekida bračne zajednice, a koju vrijednost „u smislu zajedničkog sticanja“ apelantica nije dokazala, te da su slijedom toga odbili apelanticin tužbeni zahtjev u cjelini. Također, Vrhovni sud je konstatovao da je ispravan i zaključak nižestepenih sudova da je poklonodavac G.P., bez obzira što je ugovor o poklonu zaključen u vrijeme trajanja braka parničnih stranaka, poklon želio učiniti samo jednom bračnom supružniku, tj. svom bratu D.P., te da sporne nekretnine prije izvršenih radova predstavljaju posebnu imovinu tuženog saglasno odredbi člana 270. stav 6. Porodičnog zakona.

3. AP-934/12

I.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 12. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 012289 11 Rev od 13. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da bračnu stečevinu stranaka čine nekretnine pobliže označene u izreci prvostepene presude, te je određeno da će se nakon pravosnažnosti presude upisati stečeno pravo suvlasništva sa dijelom 1/2 na ime tužiteljice, dok je odbačena kao nedopuštena apelantova protivtužba kojom je tražio isplatu određenog novčanog iznosa, na ime uvećanja vrijednosti nekretnine kao bračne stečevine. U obrazloženju presude je, pored ostalog, naglašeno da budući da su ispunjeni uslovi iz odredbi čl. 251. i 252 . Porodičnog zakona, to su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom tih odredbi odlučili da je cijela nekretnina, dakle zemljišna parcela i kuća kao objekat koje čine pravno i fizičko jedinstvo, bračna stečevina stranaka, kao i da kako pomenuta zakonska odredba već propisuje da su bračni partneri suvlasnici na jednake dijelove na bračnoj stečevini, to su i nižestepeni sudovi utvrdili da su stranke suvlasnici sa dijelovima od po 1/2. Također, navedeno je da eventualna materijalna i druga finansijska ulaganja apelanta u vezi dovršenja ostalih etaža kuće, a nakon razvoda braka stranaka, nisu od uticaja na visinu njegovog suvlasničkog dijela, jer su i parcela i predmetna kuća kao nekretnine i predmet prava vlasništva, stečene radom stranaka za vrijeme trajanja braka, a što jeste zakonska pretpostavka bračne stečevine. Konačno, konstatovano je da je protivtužba podnesena na ročištu za glavnu raspravu i da se tužiteljica tome protivila shodno odredbi člana 74. stav 2. Zakona o parničnom postupku, te da su nižestepeni sudovi ispravno protivtužbu odbacili.

4. AP-1555/12

Ranka Kostrešević i Slobodan Savić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Milka Maglov, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 26. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 042615 11 Gž od 23. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da K.S. (preminuloj majci apelanata) po osnovu bračne tekovine pripada 1/2 dijela na nekretninama označenim u izreci prvostepene presude, što je tuženi dužan priznati i trpiti da se u zemljišnim knjigama K.S. uknjiži sa navedenim dijelom. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbe čl. 269., 270. st. 1. i 5., 272. stav 1. i 273. stav 1. Porodičnog zakona i ukazao na to da je kod činjenice da je tuženi osporio činjenične navode tužbe u kojima su apelanti tvrdili da predmetne nekretnine čine zajednički stečenu imovinu u braku njihovih roditelja K.S. i D.S., teret dokazivanja te činjenice bio na apelantima, a u slučaju da je dokazano da se radi o zajednički stečenoj imovini u braku, na tuženom je bio teret da obori zakonsku pretpostavku o jednakom doprinosu supružnika pri sticanju imovine tokom braka u smislu odredbe člana 273. stav 1. navedenog zakona. Najzad, Okružni sud je konstatovao da kako izvedenim dokazima, apelanti nisu na pouzdan način dokazali da su predmetne nekretnine stečene zajedničkim radom njihovih roditelja, tokom trajanja njihove bračne zajednice, to je taj sud zauzeo stav da zaključak prvostepenog suda da apelanti nisu dokazali ispunjenost uslova iz odredbe člana 272. stav 1. predmetnog zakona (a na kojima nije teret obaranja zakonske pretpostavke), nije bio od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-391/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-391/12 (L. M.,T. P.,I.S.,R. K. i S. S.) | Sudska praksa | Aktio