Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-400/12 (M. B.,D. D.,N. O.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-400/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-400/12, rješavajući apelacije Muhameda Bajrića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Muhamed Bajrić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 000461 10 REV od 13. oktobra 2011. godine;

Darko Dujmović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 004016 10 REV od 15. novembra 2011. godine;

Nihad Okanović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 000572 10 REV od 24. novembra 2011. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-400/12

Muhamed Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog, kojeg zastupa Anto Grgić, advokat iz Kaknja, podnio je 26. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 000461 10 REV od 13. oktobra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 25. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev radi naknade štete iz radnog odnosa (na ime razlike plaće nakon umanjene radne sposobnosti i promjene radnog mjesta i buduće isplate mjesečne rente). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nije dokazao da je tužena odgovorna za štetu koju trpi, zatim da nije dokazao da je obolio od profesionalne bolesti i da je šteta koju trpi zbog rasporeda na drugo radno mjesto posljedica oboljenja vezanog za opasnu djelatnost u jami rudnika u kom slučaju bi tuženi bio odgovoran temeljem odredbi čl. 173. i 174. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

2. AP-612/12

Darko Dujmović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Orašja, kojeg zastupa Satka Redžepović, advokat iz Orašja, podnio je 13. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 004016 10 REV od 15. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio radi naknade štete iz radnog odnosa (razlika plaće zbog pogoršanja zdravstvenog stanja apelenta i pojave teških hroničnih oboljenja u njegovom zdravlju, jednokratna pomoć za tešku bolest). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno u odnosu na odbijajući dio zahtjeva (isplata razlike plaće) da apelantu ne pripada dodatak u iznosu od 20% od osnovne plaće ranijeg apelantovog radnog mjesta (inspektora) u smislu odredbi člana 75. stav 1. tačka 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, budući da Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Porezne uprave FBiH za radno mjesto viši stručni suradnik (kao novom radnom mjestu apelanta) nije previđen taj dodatak.

3. AP-810/12

Nihad Okanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradačca, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 28. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 000572 10 REV od 24. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio radi naknade štete iz radnog odnosa (isplata plaća i naknada zbog neurednog ispunjenja obaveze i prava da vrši funkciju direktora tuženog). U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da zaposlenik, u smislu odredbi člana 96. Zakona o radu FBiH, ne može u parnici zahtijevati osnovano isplatu neisplaćenih plaća i naknada koje bi ostvario da je radio, ukoliko istovremeno u toj parnici nije postavio zahtjev za utvrđenje nezakonitosti prestanka njegovog radnog odnosa, odnosno ukoliko u drugoj parnici nije pravosnažno utvrđena nezakonitost njegovog prestanka, koje pravilo se primjenjuje i za slučaj da je radni odnos zasnovan osnovom menadžerskog ugovora i ugovora o radu. Kako apelant tokom cijelog postupka nije pobijao odluku Nadzornog odbora tuženog o prestanku važenja Odluke Nadzornog odbora o produženju Ugovora sa dosadašnjim direktorom društva (apelantom), zaključeno je da je neosnovan apelantov zahtjev za naknadu štete u predmetnoj pravnoj stvari.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-400/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-400/12 (M. B.,D. D.,N. O.) | Sudska praksa | Aktio