Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4039/12 (B. P.,S. B. i S. M.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4039/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Branka Pralice i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Branko Pralica i Goran Vujučić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001123 12 Rev od 17. septembra 2012. godine;

Slobodanka Bajić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001557 12 Rev od 17. septembra 2012. godine;

Saša Marin, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000692 12 Rev od 25. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4039/12

Branko Pralica iz Kozarske Dubice i Goran Vujučić iz Prijedora (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 23. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001123 12 Rev od 17. septembra 2012. godine.

2. AP-4040/12 Slobodanka Bajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 23. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001557 12 Rev od 17. septembra 2012. godine.

3. AP-4059/12

Saša Marin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostajnice, podnio je 27. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000692 12 Rev od 25. oktobra 2012. godine. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4039/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

U konkretnom slučaju, radi izbora kandidata po internom oglasu, osporenim konačnim odlukama tužbe apelanata su odbačene kao neblagovremene. Naime, Sud BiH je u obrazloženju rješenja, između ostalog, istakao da su apelanti u predmetnim pravosnažno okončanim parnicama tražili samo poništavanje rješenja tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH (odluka o odbijanju prigovora na izvršeni izbor kandidata i odluka o upućivanju na čekanje), ali da su propustili da istovremeno odnosno u zakonskom roku od godinu dana od prijema tih akata, tj. od saznanja za povredu prava, postave tužbeni zahtjev za poništenje izbora onih konkretnih kandidata po internom oglasu čijim izborom su povrijeđena njihova prava kao kandidata po tom internom oglasu, tako da su odluke o izboru kandidata postale konačne i pravosnažne. U vezi s tim, Sud BiH je naglasio da su apelanti u roku od godinu dana od dana prijema navedenih rješenja, odnosno u roku od godinu dana nakon isteka statusa zaposlenika na čekanju i prestanka radnog odnosa, mogli postavljati sve tužbene zahtjeve (zahtjev za poništenje izbora konkretno određenih kandidata po tom oglasu, nalaganje ponovnog izbora između prijavljenih kandidata po tom oglasu, vraćanje u radni odnos i uspostavu prava iz radnog odnosa). Međutim, Sud BiH je konstatovao da su apelanti predmetne tužbe podnijeli nakon isteka zakonskog roka od jedne godine, tačnije nakon više od četiri godine od isteka zakonskog roka.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelanti su istakli da je povrijeđen član 6. Evropske konvencije jer im je uskraćeno pravo na nepristrasan sud, budući da je u radu revizionog vijeća Suda BiH, kao predsjednik vijeća učestvovao sudija, za kojeg apelanti smatraju da je morao biti izuzet jer je njegova supruga do trenutka podnošenja apelacija radila u Upravi za indirektno oporezivanje BiH kao državni službenik, na visoko pozicioniranom radnom mjestu. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

U odnosu na navode apelanata u pogledu pristrasnosti suda Ustavni sud uočava da apelanti osim svojih navoda i mišljenja u vezi pristrasnosti suda ne dostavljaju dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je sudija, koji se nalazio na čelu revizionog vijeća Suda BiH koje je donijelo osporene odluke, bio pristrasan u predmetnim postupcima. Navodi apelanata, po mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju dovoljan osnov da bi se oborila subjektivna pretpostavka o nepristrasnosti sudije. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj da bi se dokazala subjektivna nepristrasnost sudije zahtijeva se dokaz konkretne pristrasnosti. Naime, osobna nepristrasnost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Ovo je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško dokazati osobnu pristrasnost. Kada je riječ o objektivnom testu, Evropski sud je u predmetu Fey protiv Austrije izjavio da: U okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljeniku. Ovo podrazumijeva da kod odlučivanja da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudac nije nepristrasan, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je, da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fay protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30). Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnih predmeta Ustavni sud smatra da apelanti tvrdnje o pristrasnosti suda, osim činjenice da su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka, dakle, nisu potkrijepili bilo kakvim relevantnim dokazima koji bi ukazivali na postojanja pristrasnosti u konkretnim slučajevima.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4039/12 (B. P.,S. B. i S. M.) | Sudska praksa | Aktio