Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-404/12 ("Kapis" d.o.o. Tomislavgrad i drugi)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-404/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije "Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Ime Apelanta, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 001077 10 REV od 18. oktobra 2011. godine;
Hanifa Omazić, Ferida Delić i Selma Dautović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 001156 10 REV od 19. aprila 2012. godine;
Dursum Okčić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 RS 014432 11 REV od 24. aprila 2012. godine;
Zijad Beharić, Lutvija Beharić i Faruk Begović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 1 P 001075 11 REV od 3. aprila 2012. godine;
Sabina Alihodžić i Belkisa Garagić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 004920 11 GŽ 2 od 26. juna 2012. godine;
Sanela Imširović, Fejma Murselji i Miroslav Obradović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013700 11 REV od 19. jula 2012. godine; Dženana Bešlija, Samira Hadžimešić i Mirnesa Kazagić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013702 11 REV od 26. jula 2012. godine;
Enisa Džino, Olivera Vujučić, Zorica Babić i Sanela Zeljković , protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003583 12 GŽ od 5. oktobra 2012. godine;
Fahrudin Malkočević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 RS 061814 11 REV od 15. novembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-404/12
"Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Goran Bradarić advokat iz Livna, podnio je 26. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 001077 10 REV od 18. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da isplati tužitelju H.H. naknade plata i uplati doprinose u iznosima i za periode koji su bliže navedeni u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je tužitelju radni odnos kod apelanta prestao temeljem odredbi člana 143. stav 4. Zakona o radu ( u daljnjem tekstu: Zakon o radu), tj. po sili zakona 2000. godine, jer u zakonskom roku nije bio pozvan na rad kod apelanta. Sud je zaključio da tužitelju pripada pravo na naknadu plaća i uplatu doprinosa u periodu od 1993. do 2000. godine u visini naknade koju odredi apelant u skladu sa članom 143. stav 3. ZOR-a, pa je donio odluku kao u dispozitivu presude.
2. AP-2452/12 Hanifa Omazić, Ferida Delić i Selma Dautović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Tuzle, koje zastupa Amir Morankić advokat iz Tuzle, podnijele su 29. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 001156 10 REV od 19. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tuženi Javna ustanova „Turističko-ugostiteljska škola Tuzla“ isplati razlike plaća, regresa i toplog obroka u iznosima i za periode koji su bliže navedeni u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelantice nisu dokazale da su im pomenute naknade isplaćene u manjem iznosu od onih koje su isplaćivane ostalim zaposlenicima u organima Tuzlanskog kantona, niti u iznosima nižim od onih koji su utvrđeni Odlukama Vlade Tuzlanskog kantona, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
3. AP-2489/12
Dursum Okčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, podnio je 3. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 RS 014432 11 REV od 24. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena JKP „Sana“ d.o.o Sanski Most isplati razliku toplog obroka, dnevnice za službeno putovanje, regres i naknade za prevoz u iznosima i za periode koji su bliže navedeni u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao pravno relevantne činjenice za rješavanje konkretnog spora, tj. koliko je dana proveo na radu u spornim periodima, koliko je vremena obavljao poslove vozača, a koliko perača autobusa, da li je koristio godišnji odmor, te da li u pogledu mjesta stanovanja, udaljenosti posla od kuće i sl. ispunjava uslove za naplatu naknade za prevoz.
4. AP-2512/12
Zijad Beharić, Lutvija Beharić i Faruk Begović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Jajca, koje zastupa Delisa Madžo advokatica iz Jajca, podnijeli su 4. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 1 P 001075 11 REV od 3. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev koji su apelanti podnijeli protiv prvotuženog Tvornice konfekcije „Borac-R“ d.o.o. Jajce i prvotuženom je naloženo da apelantima isplati naknade plaća i doprinosa za MIO/PIO u iznosima i za periode koji su bliže navedeni u dispozitivu presude, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im drugotuženi N.R. uplati doprinose na ime zdravstvenog osiguranja. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva sud je utvrdio da drugotuženi nije pasivno legitimisan za isplatu potraživanja apelanata iz radnog odnosa, jer su apelanti navedena potraživanja ostvarili kod prvotuženog kao njihovog poslodavca sa kojim su zaključili ugovor o radu, a ne kod drugotuženog.
5. AP-2929/12
Sabina Alihodžić i Belkisa Garagić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Lukavca, koje zastupa Sulejman Hasanović advokat iz Lukavca, podnijele su 3. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 004920 11 GŽ 2 od 26. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tuženi Tuzlanski kanton na ime neisplaćenih naknada za regres za 2005. godinu i topli obrok za period od juna do septembra 2005. godine isplati novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude, dok je odbijen tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tuženi isplati manje isplaćene naknade za regres za 2006., 2007. i 2008. godinu i topli obrok za period od septembra 2005. do februara 2009. godine. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva apelantica, u postupku je utvrđeno da su se za obračun visine naknada u periodu poslije septembra 2005. godine imale primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) koji je povoljniji za apelantice od Kolektivnog ugovora za službenike organa i uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, a apelantice nisu dokazale da im tuženi nije isplaćivao sporne naknade u visini koja je zagarantirana odredbama navedenog Općeg kolektivnog ugovora.
6. AP-3400/12
Sanela Imširović, Fejma Murselji i Miroslav Obradović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Goražda, koje zastupa Omer Borovac advokat iz Goražda, podnijeli su 24. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013700 11 REV od 19. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi JU OŠ „Husein ef. Đozo“ iz Goražda isplati razliku plaća i regresa u iznosima i za periode koji su bliže navedeni u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelantima ne pripada pravo na isplatu razlike pomenutih naknada, budući da Granski kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, na čije se odredbe apelanti pozivaju u tužbi, nije potpisan od strane ovlaštenog predstavnika tuženog, niti je navedenom kolektivnom ugovoru naknadno pristupljeno, te se ne može primjenjivati u konkretnom slučaju kao mjerodavno pravo.
7. AP-3401/12
Dženana Bešlija, Samira Hadžimešić i Mirnesa Kazagić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Goražda, koje zastupa Omer Borovac advokat iz Goražda, podnijeli su 24. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013702 11 REV od 26. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražili da im tuženi JU OŠ „Husein ef. Đozo“ iz Goražda isplati razliku plaća i regresa u iznosima i za periode koji su bliže navedeni u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelanticama ne pripada pravo na isplatu razlike pomenutih naknada, budući da Granski kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, na čije se odredbe apelantice pozivaju u tužbi, nije potpisan od strane ovlaštenog predstavnika tuženog, niti je navedenom kolektivnom ugovoru naknadno pristupljeno, te se ne može primjenjivati u konkretnom slučaju kao mjerodavno pravo.
8. AP-4267/12
Enisa Džino, Olivera Vujučić, Zorica Babić i Sanela Zeljković (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Amra Gurda advokatica iz Sarajeva, podnijele su 7. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003583 12 GŽ od 5. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im tuženi Ministarstvo finansija i trezora Bosne i Hercegovine isplati novčane iznose na ime naknade za rad u Komisiji za nabavke u Agenciji za rad i zapošljavanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) u iznosima i za periode koji su bliže navedeni u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da tuženi nije pasivno legitimisan u konkretnom slučaju jer je za isplate spornih naknada obavezna Agencija za rad i zapošljavanje Bosne i Hercegovine koja je donijela akte o imenovanju apelantica u Komisiju i utvrdila im visine naknada za rad u Komisiji, a u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o Agenciji za rad i zapošljavanje Bosne i Hercegovine, Zakona o javnim nabavkama i Odluke o načinu formiranja stručnih komisija i drugih tijela i utvrđivanju kriterija za novčane naknade licima angažovanim u komisijama i drugim tijelima iz nadležnosti Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.
9. AP-4498/12
Fahrudin Malkočević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Advija Hodžić advokatica iz Tuzle, podnio je 19. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 RS 061814 11 REV od 15. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi D.D. Gradski i prigradski saobraćaj Tuzla isplati razliku regresa za 2004. i 2005. godinu, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati razliku plaća za period od januara 2004. do decembra 2006. godine. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sud je zaključio da je tuženi u predmetnom postupku dokazao da su ispunjeni uslovi iz člana 56. stav 2. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti cestovnog prometa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, tj. da je tuženi u spornom periodu za koji apelant potražuje isplatu razlike plaća poslovao sa gubitkom i da nije bio u mogućnosti zaposlenicima isplaćivati ukupnu masu plaća predviđenu ugovorom i Pravilnikom o radu, pa proizilazi da je tuženi imao uporište u navedenoj odredbi granskog kolektivnog ugovora kada je svojim zaposlenicima obračunavao 57% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, zbog čega je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 404/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić