Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-44/12 (S. S.,„Gorenje Commerce“ D.O.O. Sarajevo,N. S.,„Trgo - Term Prijevozi“ d.o.o. Zagreb,V. B.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-44/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-44/12, rješavajući apelacije Stojana Savića i dugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Stojan Savić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 005627 11 GZ od 29. septembra 2011. godine;

„Gorenje Commerce“ D.O.O. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 PS 027957 11 REV od 13. marta 2012. godine;

Nasiha Sarajlić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-GŽ-05-001 023 od 18. juna 2012. godine;

„Trgo - Term Prijevozi“ d.o.o. Zagreb, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 PS 022929 11 REV od 22. maja 2012. godine;

Vinko Bošnjak, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 004575 11 REV od 24. jula 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-44/12

Stojan Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Vujadin Ljubojević advokat iz Prnjavora, podnio je 5. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 005627 11 GZ od 29. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi JP „Putevi Republike Srpske“ Banja Luka isplate naknadu štete zbog oduzimanja zemljišta u Donjim Vijačanima. U postupku je utvrđeno da je na dijelu zemljišta apelanta izgrađen regionalni put, ali da to zemljište nikada nije ekproprisano niti je apelantu isplaćena naknada za oduzeto zemljište, za što je odgovorna Republika Srpska kao korisnik eksproprijacije. Budući da u konkretnom slučaju apelant potražuje naknadu štete za oduzeto zemljište, a ne naknadu štete koja je eventualno počinjena radnjama tuženog na apelantovom zemljištu, sud je zaključio da je osnovan prigovor tuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije na njegovoj strani. Osim toga, sud je uvažio i prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tuženog, jer je utvrđeno da je apelant 2003. godine saznao za nastalu štetu, tj. da mu nije isplaćena naknada za oduzeto zemljište, a tužbu sudu je podnio 2009. godine, tako da je protekao trogodišnji, odnosno petogodišnji zastarni rok u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima.

2. AP-2231/12

„Gorenje Commerce“ D.O.O. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edina Demirović advokatica iz Blažuja, podnio je 13. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 PS 027957 11 REV od 13. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Irfan Trade“ d.o.o. Sarajevo na ime pretrpjele materijalne štete prema ugovoru o obavljanju špediterskih poslova isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je tuženi u postupku otpreme i carinjenja robe postupao suprotno zakonskim i ugovornim obavezama, tj. nije dokazao osnovanost potraživanja, niti visinu potraživanja, pa je njegov tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan.

3. AP-3183/12 Nasiha Sarajlić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Živko Dragosavljević advokat iz Prijedora, podnijela je 31. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-GŽ-05-001 023 od 18. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena Republika Srpska na ime naknade za oduzeto i uništeno putničko motorno vozilo isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je u konkretnom slučaju nastupila zastara apelantičinog potraživanja, budući da je za oduzeto i uništeno vozilo i počinioca štete apelantica saznala 1992. godine, a tužbu sudu je podnijela 2004. godine, tj. po proteku opšteg zastarnog roka od pet godina iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (a koji je počeo da teče u junu 1996. godine, nakon prestanka neposredne ratne opasnosti i ukidanja ratnog stanja, i koji istekao u junu 2001. godine), a kako apelantica nije dokazala da se prethodno obraćala tuženom sa zahtjevom za naknadu štete, sud je za zaključio da je njen tužbeni zahtjev neosnovan.

4. AP-3385/12

„Trgo - Term Prijevozi“ d.o.o. Zagreb (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zdenko Milas advokat iz Ljubuškog, podnio je 20. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 PS 022929 11 REV od 22. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Biro zelene karte Bosne i Hercegovine isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude, na ime naknade materijalne štete nastale na apelantovom motornom vozilu, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. U postupku je utvrđeno da je do štete na apelantovom vozilu došlo usljed saobraćajne nezgode koju su skrivila dva vozila, te da apelant nije doprinjeo nastanku štete. Sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na potpunu naknadu štete od strane tuženog za uništeno vozilo, nego samo u dijelu u kojem je vozač vozila koje je osigurano kod stranog osiguravača i u sistemu zelene karte odgovoran za nastalu štetu, tj. 50%, budući da je utvrđeno da je do saobraćajne nezgode došlo i krivicom vozača drugog vozila, također u omjeru od 50%.

5. AP-3589/12

Vinko Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnio je 15. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 004575 11 REV od 24. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Federacija Bosne i Hercegovine i Općina Busovača solidarno isplate novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude na ime naknade materijalne štete nastale neovlaštenom sječom apelantove šume od strane nepoznatog izvršitelja. U postupku je utvrđeno da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženih ni po kojem osnovu za štetu nastalu na nekretnini apelanta, budući da apelantove nekretnine koje su u toku ratnog stanja bile privremeno napuštene nisu stavljene pod upravu tuženih, niti su organi tuženih mogli spriječiti nastanak ovakve štete za koju je utvrđeno da je počinjena od strane trećih nepoznatih osoba.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 44/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-44/12 (S. S.,„Gorenje Commerce“ D.O.O… | Sudska praksa | Aktio