Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-445/12 (M. G.,R. A.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-445/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-445/12, rješavajući apelacije Mehmeda Gradaščevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mehmed Gradaščević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046942 11 Rev od 10. januara 2012. godine;

Ramo Aljić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 161594 12 Gž od 24. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-445/12

Mehmed Gradaščević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banja Luke, podnio je 31. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046942 11 Rev od 10. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o korištenju stana zaključen 20. aprila 1978. godine između apelanta i trećetuženog, na osnovu rješenja drugotuženog od 19. novembra 1976. godine, za stan u Banja Luci, pobliže preciziran u izreci prvostepene presude, te da je apelant stekao stanarsko pravo. Također, odbijen je i apelantov zahtjev u dijelu kojim je tražio da se obaveže prvotuženi da mu preda u posjed sporni stan. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbe člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant sporni stan napustio nakon 30. aprila 1991. godine iz razloga vezanih za ratne sukobe na prostoru BiH. Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da je odredbama predmetnog zakona, nadležnost za rješavanje po zahtjevima za povrat stanova napuštenih u periodu između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine proširena i na Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, a prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, takav zahtjev mogao se podnijeti i CRPC-u. Također, Vrhovni sud je ukazao na to da je rok za podnošenje zahtjeva određen odredbom člana 16. stav 1. navedenog zakona, te da je izmjenama tog zakona, koje su objavljene u „Službenom glasniku RS“ broj 65/01, taj rok konačno isticao 19. aprila 2000. godine. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da je posljedica propuštanja tog roka za nositelja stanarskog prava, tj. apelanta značila gubitak aktivne legitimacije da traži predaju stana na kom je do tog momenta imao stanarsko pravo, a koje pravo bi, zbog prekluzije roka, ex lege gubio. Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da je predmetni ugovor prestao da važi po sili samog zakona i da se sudskom odlukom ne može dati pravna valjanost ugovoru čije pravno dejstvo, ex lege, prestaje, kao i da u trenutku podnošenja tužbe (26. septembra 2003. godine) apelant nije više bio nositelj stanarskog prava, pa time ni aktivno legitimisan za podnošenje zahtjeva za predaju u posjed stana.

2. AP-4430/12

Ramo Aljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nusret Kolašinac, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 161594 12 Gž od 24. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu, po strukturi dvosobnom, površine 58 m2, kao i pripadajućim dijelovima zgrade, koji služe zgradi kao cjelini, a što je tuženi dužan priznati i trpiti da apelant na osnovu presude ostvari sva prava i obaveze, koje pripadaju nositeljima stanarskih prava, koji su to pravo stekli prije 6. decembra 2000. godine, a sve u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da se na osnovu stanja spisa može zaključiti da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Naime, Kantonalni sud je naveo da nakon što su donijeti Zakon o unutrašnjim poslovima F BiH i Zakon o unutrašnjim poslovima KS i osnovani Federalno i Kantonalno ministarstvo, ta dva ministarstva su zaključila Sporazum o raspodjeli stambenog fonda na području KS, po principu vlasništva, odnosno prava raspolaganja, tako što je F MUP pravni sljednik stanova organizacionih jedinica u sjedištu bivšeg R SUP-a, odnosno R MUP-a, a MUP KS je pravni sljednik stanova općinskih sekretarijata za unutrašnje poslove na području KS i Sekretarijata za unutrašnje poslove grada Sarajeva, bivših CSB i SJB na području KS. Nadalje, Kantonalni sud je naglasio da je predmetni stan pripao MUP-u KS, što je prvostepeni sud pravilno utvrdio na osnovu dopisa Uprave za stambena pitanja KS od 6. oktobra 2010. godine, u kojem je informisan F MUP da je provjerom kroz službenu evidenciju utvrđeno da M.K. (nositelj stanarskog prava na spornom stanu) nije podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, ali da je MUP KS podnio zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje i da je postupak rješvanja po tom zahtjevu u toku. Dakle, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tuženi F MUP nije vlasnik predmetnog stana, niti ima pravo raspolaganja istim, jer je taj stan pripao MUP-u KS, pa stoga F BiH nema pasivnu legitimaciju u konkretnoj parnici. Najzad, Kantonalni sud je ukazao na to da navedeno utvrđenje suda potvrđuju i navodi žalbe da je apelant u predmetni stan uveden 12. juna 2000. godine od strane Uprave za stambena pitanja KS po sekundarnoj dodjeli. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-445/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-445/12 (M. G.,R. A.) | Sudska praksa | Aktio