Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-453/12 (D. V.,Š. K.,R. D. i V. S.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-453/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelantaca i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dragan Vučkovac protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 MALS 009967 11 PŽ od 11. novembra 2011. godine;
Šemso Kadrić protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 MAL 004986 11 GŽ od 24. aprila 2012. godine;
Rifet Durić protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 MAL 001475 12 GŽ od 6. augusta 2012. godine;
Vida Savić protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 MAL 005906 12 GŽ od 24. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-453/12
Dragan Vučkovac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, kojeg zastupa Gordana Kunić, advokat iz Prijedora, podnio je 31. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 MALS 009967 11 PŽ od 11. novembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant, kao vlasnik pravnog lica, obavezan na isplatu duga tužitelju za isporučeno grijanje, kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužitelj pružao apelantu komunalne usluge, koje se odnose na korištenje sistema centralnog grijanja i da je apelant bio korisnik istih, da su apelantu dostavljani računi za utuženi period te da apelant nije vraćao niti osporio navedene račune, slijedom čega je primjenom relevantnih odredaba Zakona o komunalnoj djelatnosti RS i Zakona o obligacionim odnosima apelant obavezan na isplatu duga.
2. AP-1851/12
Šemso Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zavidovića, podnio je 18. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 MAL 004986 11 GŽ od 24. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na isplatu duga tužitelju za izvršene komunalne usluge (isporuka vode, odvoz smeća i kanalizacija), kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je vodomjer apelanta neoštećen, ali je neispravan zbog čega je obračun apelantu vršen paušalno, te da se apelant nije obraćao tužitelju sa zahtjevom za popravku, baždarenje ili zamjenu vodomjera. Slijedom navedenog je usvojen tužbeni zahtjev primjenom relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o komunalnim djelatnosima Ze-do kantona, Odluke o cijenama komunalnih usluga i načinu plaćanja komunalnih usluga JKP „Radnik“ Zavidovići, Odluke o vodovodu i kanalizaciji Općine Zavidovići i Zaključka Općinskog vijeća Zavidovići od 5. septembra 2003. godine.
3. AP-3219/12
Rifet Durić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Velike Kladuše, podnio je 4. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 MAL 001475 12 GŽ od 6. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na isplatu duga tužitelju na ime naknade održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je rješenjima nadležnih organa Općine apelantu utvrđena visina predmetne naknade koju je dužan platiti, te da sudovi nisu ovlašteni u parničnom postupku ispitivati zakonitost pravosnažnih rješenja o visini naknade donesene pred organima uprave. S tim u vezi je zaključeno da se u predmetnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe člana 27. Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrada USK.
4. AP-3942/12 Vida Savić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Teslića, koju zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnijela je 14. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 MAL 005906 12 GŽ od 24. oktobra 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 23. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelantica obavezana na isplatu duga tužitelju na ime RTV takse, kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupak je utvrđeno da apelantica nije pismenom izjavom obavijestila tužitelja da ne posjeduje radio ni TV prijemnik na način propisan odredbom člana 19. stav
2. Zakona o Javnom radio-televizijskom sistemu Bosne i Hercegovine, što bi eventualno dovelo do njenog oslobađanja od plaćanja RTV takse.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-453/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica Vida Savić se pozvala i na ovredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić