Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-46/12 (D. Đ.,R. M.,M. P.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-46/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-46/12, rješavajući apelacije Dragića Đuranovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dragić Đuranović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 092 10 Rev od 13. oktobra 2011. godine;
Ranko Mičeta, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 006485 11 Rsž od 2. novembra 2011. godine;
Milan Praštalo, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003877 10 Rev od 30. novembra 2011. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-46/12
Dragić Đuranović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrova, kojeg zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je 5. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 092 10 Rev od 13. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka Fonda za puteve Općine Petrovo od 29. novembra 2005. godine, čiji je osnivač tužena, kojom odlukom je apelantu prestao radni odnos u Fondu za puteve Općine Petrovo sa danom 30. novembra 2005. godine zbog isteka vremena trajanja radnog odnosa, kao i zahtjevi da se obaveže tužena da mu na ime neisplaćenih plata, na ime toplog obroka i na ime regresa, za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbu člana 105. stav 2. Zakona o radu i naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da apelantova tužba u dijelu zahtjeva za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa (zahtjev stavljen dana 17. marta 2008. godine) nije blagovremena, jer je podnesena po proteku subjektivnog roka iz navedene zakonske odredbe. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da kako bi tek utvrđenje da je nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa predstavljalo valjan osnov za naknadu traženih primanja po osnovu rada (koju mogućnost je apelant izgubio propuštanjem roka za podnošenje tužbe sa zahtjevom za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa), to apelantov zahtjev za isplatu naknade plata, toplog obroka i regresa nije osnovan.
2. AP-169/12
Ranko Mičeta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 12. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 006485 11 Rsž od 2. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime neisplaćenih plata od februara do augusta 2007. godine i na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa za 2007., 2008. i 2009. godinu, isplati određene novčane iznose pobliže navedene u izreci prvostepene presude, kao i da izvrši uplatu pripadajućih doprinosa u korist Fonda PIO. Naime, Okružni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je tužba u odnosu na predmetna potraživanja podnesena po isteku roka od godinu dana iz odredbe člana 118. stav 2. Zakona o radu. Također, Okružni sud je naglasio da taj rok teče od dana saznanja za povredu prava, a u konkretnom slučaju – od povrede prava na isplatu plate kao osnovnog prava iz radnog odnosa, iz koga proističu i druga prava – na uplatu doprinosa i na plaćanje regresa. Shodno navedenom, Okružni sud je konstatovao da kako je u predmetnoj pravnoj stvari apelant podnio tužbu tek 4. februara 2010. godine, ona je neblagovremena jer je podnesena izvan propisanog prekluzivnog roka od godinu dana od saznanja za povredu prava, pa se o njegovom zahtjevu za isplatu neisplaćenih plata i regresa, te uplatu doprinosa u korist Fonda PIO, ne može meritorno raspravljati.
3. AP-523/12
Milan Praštalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupaju Ružica Topić i Nebojša Makarić, advokat iz Banja Luke, podnio je 7. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003877 10 Rev od 30. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, radi zaštite prava iz radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom odlučeno je na način pobliže preciziran u izreci presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naglasio da se sa svakim izostankom plate ili manjom isplatom iste, može smatrati da je zaposleni saznao, odnosno mogao znati, da mu je poslodavac uskratio ili ograničio, odnosno povrijedio pravo iz radnog odnosa. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na to da kod nesporne činjenice da se potraživanje apelanta, pored ostalog, odnosi i na isplatu primanja za period od 1. januara 1994. do 27. jula 2004. godine, a da je tužba podnesena 27. jula 2005. godine, pravilnim se ukazuju odluke nižestepenih sudova u dijelu kojim su, s pozivom na odredbe člana 105. Zakona o radu, odbacili tužbu u pogledu potraživanja za taj period. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz naprijed navedenog proizilazi da bi tužba bila blagovremena samo za potraživanja nastala u godini koja je prethodila podnošenju tužbe, ali da su, međutim, pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov zahtjev za isplatu predmetnih potraživanja za period od 27. jula do 16. augusta 2004. godine, jer u tom periodu apelant nije bio zaposlen kod tuženog, niti je tuženi Ugovorom o osnivanju (član 17.) od 30. aprila 2004. godine preuzeo obavezu plaćanja naknada za taj period, pa, prema tome, nema njegove pasivne legitimacije u pogledu tog dijela zahtjeva. Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da je pravo na regres za godišnji odmor akcesorne prirode i zavisi od toga da li je radnik faktički radio, te da ako nema faktičkog rada, nema ni potrebe za takvim odmorom, a saglasno tome ni za isplatom naknada povodom korištenja tog prava. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-46/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić