Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-484/12 (Đ. S.,D. L. i M. V.,M. N.,E. V.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-484/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-484/12, rješavajući apelacije Đoke Simića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Đoko Simić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 014476 10 REV od 23. novembra 2011. godine;
Danijela Lopandić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 007314 10 REV od 23. februara 2012. godine;
Milorad Vuleta, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048108 11 REV od 26. aprila 2012. godine;
M. N., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046043 11 REV od 8. maja 2012. godine;
Edina Vodenčarević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 002796 11 REV od 6. septembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-484/12 Đoko Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnio je 2. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 014476 10 REV od 23. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužiteljica R.A. u toku trajanja bračne zajednice sa apelantom ličnim ulaganjima i sredstvima stekla nekretnine u Bijeljini, tj. kuću i zemljište potrebno za redovnu upotrebu kuće, što je apelant dužan priznati i trpiti da se navedeni dio tužiteljice fizički izdvoji, a u slučaju nemogućnosti fizičke diobe da se izvrši civilna dioba, te da se tužiteljica upiše u zemljišno knjižnoj evidenciji kao posjednik nekretnina sa dijelom 1/2. U postupku je utvrđeno da su kuću koja je predmet spora sagradili apelant i tužiteljica zajedničkim sredstvima u toku trajanja njihove bračne zajednice, pa navedena imovina predstavlja njihovu zajedničku imovinu u smislu člana 270. stav 5. Porodičnog zakona, te da svakom od bračnih supružnika pripada pravo na ½ zajedničke imovine. Sud je zaključio da se radi o činjenici koju zakon pretpostavlja, shodno članu 125. stav 3. Zakona o parničnom postupku, koju tužiteljica nije morala dokazivati.
2. AP-1542/12
Danijela Lopandić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Dragomir Živanović advokat iz Bijeljine, podnijela je 25. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 007314 10 REV od 23. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji stana koji je zaključen između tuženih E.L. kao kupca i M.P. i P.J. kao prodavaca, što su tuženi dužni priznati i trpiti da se briše pravo vlasništva E.L., a da se u isti z.k. uložak upiše pravo vlasništva na apelantičino ime i ime njenog supruga D.L. sa dijelom ½. Također je odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je u toku trajanja bračne zajednice sa D.L. stekla trosoban stan u Bijeljini, što je D.L. dužan priznati i trpiti da se kod z.k. ureda upiše pravo vlasništva apelantice sa dijelom ½. Osim toga, odbijen je i tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je u toku bračne zajednice sa D.L. stekla stvari pokućstva bliže navedene u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da sporni stan predstavlja isključivu imovinu E.L., majke apelantičinog bivšeg supruga sa dijelom 1/1, koji je E.L. kupila vlastitim sredstvima, pa je u tom smislu apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje ugovora o kupoprodaji stana (za koji je sud zaključio da nisu ispunjeni zakonski uslovi za utvrđenje njegove ništavosti) i utvrđenje da je navedeni stan predstavlja bračnu tekovinu neosnovan. U odnosu na pokretne stvari, sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da sporne pokretne stvari predstavljaju posebnu imovinu apelantičinog bivšeg supruga D.L.
3. AP-2347/12
Milorad Vuleta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Dragomir Prerad i Miroslav Prerad advokati iz Banja Luke, podnio je 22. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048108 11 REV od 26. aprila 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojene je tužbeni zahtjev tužiteljice R.K. kojim je tražila da se utvrdi da joj na osnovu sticanja zajedničke imovine u braku sa apelantom pripada pravo suvlasništva sa dijelom ½ na stanu u Banja Luci, što je apelant dužan priznati i trpiti da se apelantica uknjiži sa navedenim dijelom u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, te je apelant obavezan da tužiteljici preda suposjed stana. Osim toga, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da bračnu stečevinu čini porodična kuća u Banja Luci na kojoj su apelant i tužiteljica suvlasnici sa dijelom ¼. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica na spornom stanu, koji je dodijeljen apelantu kao nosiocu stanarskog prava 1980. godine, stekla svojstvo sunosioca stanarskog prava, da je apelant stan otkupio uz suglasnost apelantice i uknjižio se kao njegov vlasnik, a sve u vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, pa je u tom smislu tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, sud je utvrdio da je apelantica suvlasnički dio na spornoj porodičnoj kući stekla 2007. godine, tj. nakon razvoda braka sa apelantom (brak je razveden na osnovu pravomoćne presude Osnovnog suda u Banja Luci iz 2003. godine), zbog čega je njegov protivtužbeni zahtjev neosnovan.
4. AP-2685/12
M. N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Fahrudin Ibrišimović advokat iz Sarajeva, podnio je 18. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046043 11 REV od 8. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev S.N. kojim je tražila da se utvrdi da je u toku trajanja bračne zajednice sa apelantom stekla bračnu stečevinu koju čini stambeno poslovni prostor u Sarajevu, pa je apelant dužan priznati tužiteljici pravo vlasništva sa dijelom ¼ i na osnovu toga joj isplatiti novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica dokazala da je sporni stambeno poslovni prostor prije zaključenja braka sa apelantom bio izgrađen do krova bez unutrašnjih radova, što u građevinskom smislu predstavlja ½ izgradnje objekta, dok je objekat završen tokom trajanja bračne zajednice stranaka. Također je utvrđeno da je predmetni objekat u toku trajanja bračne zajednice uknjižen na apelantovo ime, ali da ga je apelant nakon raskida faktičke bračne zajednice sa tužiteljicom prodao i dobiveni novac zadržao za sebe, pa zbog svega navedenog sud zaključio da je apelant obavezan tužiteljici isplatiti novčani iznos naveden u dispozitivu presude.
5. AP-3591/12
Edina Vodenčarević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnijela je 15. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 002796 11 REV od 6. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja I.V. kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o poklonu nekretnina u Bijeljini koji je zaključen između tužitelja i njegove umrle supruge S.I. prividan pravni posao i bez pravnog dejstva među ugovornim stranama, te da su tužitelj i S.I. u braku stekli sporne nekretnine, da tužiteljev udio u sticanju ove imovine iznosi ½, te da se tužitelj ima upisati kao titular trajnog prava korištenja na zemljištu i suvlasnik stambene zgrade sa dijelom 2/3, dok preostala 1/3 navedenih nekretnina ulazi u zaostavštinu umrle S.V., a što je apelantica (kao nasljednica umrle majke S.I. dužna priznati). U postupku je utvrđeno da je sporni ugovor o poklonu (zaključen 1993. godine između supružnika tužitelja I.V. kao poklonodavca i S.V. kao poklonoprimca) zaključen sa namjerom stranaka da sačuvaju imovinu u toku ratnih dejstava, a ne da tužitelj uistinu pokloni imovinu svojoj supruzi, pa je zbog navedenog takav ugovor apsolutno ništav pravni posao i o toj imovini će se raspravljati kao o bračnoj tekovini tužitelja i njegove umrle supruge. Osim toga, sud je zaključio da je porodičnu kuću koja čini dio ukupne imovine tužitelj sagradio na vlastitom placu do temelja, dok je kuća dalje građena zajedničkim sredstvima tužitelja i S.I., pa proizilazi da je tužiteljev doprinos u izgradnji kuće bio veći za 1/3 dijela od doprinosa S.I. Sud je, također, zaključio da, u odnosu na preostali dio od 2/3 imovine koja predstavlja bračnu stečevinu, tužitelju pripada ½ te zajedničke imovine, a preostala 1/3 djela ukupne imovine ulazi u zaostavštinu iza umrle S.I. Sud je na osnovu svega navedenog zaključio da nisu osnovani apelantičini navodi da tužitelju i njenoj umrloj majci pripada suvlasništvo na spornoj imovini u jednakim dijelovima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 484/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić