Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-505/12 (P. A.,N. C. i D. C.,„Zrak“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-505/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-505/12, rješavajući apelacije Petra Arelića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Petar Arelić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002469 11 Rev 2 od 15. novembra 2011. godine;

Nikola Crnadak i Dušica Crnadak, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 Mal 000960 11 Gž od 10. novembra 2011. godine;

„Zrak“ d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 182529 11 Rev od 24. januara 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-505/12

Petar Arelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 3. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002469 11 Rev 2 od 15. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime neisplaćenog duga isplati određeni novčani iznos. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je predmet konkretnog spora tužbeni zahtjev, koji je u suštini zahtjev za naknadu štete zbog gubitka novca (promjena domaće valute). Naime, Vrhovni sud je istakao da kada se ima u vidu kako odredba člana 278. Zakona o obligacionim odnosima glasi, te izrazi koji su upotrijebljeni, jasno je da ona ima u vidu štetu koju je vjerovnik (apelant) već pretrpio, a to u suštini znači da vjerovnik može ostvarivati pravo na naknadu samo one štete koju je pretrpio prije donošenja odluke (rješenja). Zatim, Vrhovni sud je naglasio da je pravosnažnom sudskom odlukom (presuda ili rješenje) definitivno, trajno i cjelovito uređen sporni pravni odnos i oštećenikovo pravo nastavlja postojati kao određena novčana tražbina iz koje se može crpiti samo pravo na zakonsku zateznu kamatu, onako kako je odlukom suda određena (ako je određena), a nikako pravo na revalorizaciju dosuđenog iznosa izraženo na bilo koji način, pa ni način kako je tužbom urađeno direktnim pretvaranjem YU dinara u DM, a DM u KM. Konačno, Vrhovni sud je konstatovao da se s obzirom na načelo monetarnog nominalizma iskazano u odredbi člana 394. navedenog zakona, isključuje odgovornost dužnika zbog gubitka vrijednosti novca, a podrazumijeva obaveza na isplatu onog broja novčanih jedinica na koji je obavezan.

2. AP-512/12

Nikola Crnadak i Dušica Crnadak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Laktaša, podnijeli su 3. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 Mal 000960 11 Gž od 10. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su apelanti da solidarno isplate tužitelju određeni novčani iznos. Naime, Okružni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naglasio da među parničnim strankama nije sporno da su dana 16. juna 2007. godine u Prnjavoru zaključile ugovor, kojim su regulisale način vraćanja dospjelog, a neisplaćenog duga apelanata. Također, Okružni sud je ukazao na to da je članom 2. navedenog ugovora utvrđeno da su apelanti na dan zaključivanja tog ugovora dužni da plate tužitelju određeni novčani iznos, koji dug je već dospio, dok su se članom 5. tog ugovora parnične stranke saglasile da će u slučaju spora po predmetnom ugovoru isti rješavati stvarno i mjesno nadležan sud prema sjedištu povjeritelja-tužitelja. Najzad, Okružni sud je naglasio da je prvostepeni sud, imajući u vidu navedeno utvrđenje, pravilno zauzeo pravni stav da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan i da je primjenom odredbe člana 124. Zakona o obligacionim odnosima, sudio kao u izreci prvostepene presude.

3. AP-1568/12 „Zrak“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 27. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 182529 11 Rev od 24. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, apelant je obavezan da tužitelju isplati po osnovu glavnog duga iznos od 97.203,16 GBP, plativo u valuti KM po srednjem kursu tih valuta kod Centralne banke BiH na dan isplate. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da je u konkretnom predmetu došlo do prekida zastarijevanja, te da se na pravni odnos između parničnih stranaka ima primijeniti odredba člana 387. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojoj se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug. Također, navedeno je da priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida mora biti takvo da se na siguran način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao na to da je apelant u dva navrata i to pismima od 19. februara i 2. decembra 2002. godine potvrdio postojanje duga u određenom novčanom iznosu prema tužitelju uz navode da su preduzete aktivnosti da se kompletan dug izmiri do kraja 2002., odnosno 2003. godine. Vrhovni sud je naglasio da, s obzirom da je apelant u tim pismima naznačio da preduzima aktivnosti radi otplate duga, te da je prije upućivanja istih tužitelju izvršio uplatu dijela duga 26. juna 2001. godine, to dovoljno i na siguran način potvrđuje da apelant priznaje dug koji je ostao u približno istoj visini nakon njihovog međusobnog sravnjenja potraživanja i dugovanja. Na kraju, Vrhovni sud je konstatovao da se, pri tome, razlika od 40,57 GBP ne može uzeti kao da se priznanje ne odnosi na postojeći dug, a posebno kod činjenice da među parničnim strankama nije bilo potraživanja i dugovanja iz međusobnih poslovnih odnosa u nekom drugom periodu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-505/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-505/12 (P. A.,N. C. i D. C.,„Zrak“ d.d… | Sudska praksa | Aktio