Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-527/12 (R. M.,Š. L.,„M.A.K.K. Concord“ d.o.o. Sarajevo,B. K.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-527/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-527/12, rješavajući apelacije Radivoja Markovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Radivoj Marković, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 049193 11 Gž od 30. novembra 2011. godine;
Šaban Lulić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 061704 11 Rev od 15. decembra 2011. godine;
„M.A.K.K. Concord“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 013668 09 Pz od 10. januara 2012. godine;
Bajro Kljajić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001892 11 Rev od 5. marta 2013. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-527/12
Radivoj Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banja Luke, podnio je 7. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 049193 11 Gž od 30. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno naknade štetu za oštećeno putničko motorno vozilo, u određenom novčanom iznosu. Naime, Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbe čl. 154. st. 1. i 2., 158., 173., 174., 176. stav 1., 177. stav 2. i 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kao i odredbe čl. 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku, te istakao da u situaciji kada je apelant tvrdio jedno u pogledu nastanka štete i pogreške u pogledu kretanja vozila, a trećetuženi, kao drugi učesnik u saobraćaju, to osporavao, u nedostatku drugih dokaza, pravilno je postupio prvostepeni sud kada je u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku, cijeneći izvedene dokaze, a s obzirom na teret dokazivanja, našao da apelant nije dokazao da je štetu u predmetnom saobraćajnom udesu izazvao trećetuženi, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja i odbio apelantov tužbeni zahtjev jer su bile sporne i nedokazane same okolnosti na osnovu kojih je došlo do saobraćajnog udesa odnosno ko je prouzrokovao predmetnu štetu.
2. AP-847/12
Šaban Lulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emir Hasić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 061704 11 Rev od 15. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate određene novčane iznose na ime naknade štete, odnosno na ime izgubljene dobiti, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, citirao odredbe čl. 154. stav 1. i 158. Zakona o obligacionim odnosima i naveo da je kod utvrđenih činjenica da se apelant prije i u toku privatizacije nije informisao o tačnom stanju poreskih obaveza drugotuženog, da nije izvršio uvid u početni bilans, niti u drugu dokumentaciju drugotuženog, a da je i pored saznanja za dug kao direktor i zakonski zastupnik drugotuženog podnio prijavu za upis odobrene privatizacije u sudski registar kod Kantonalnog suda u Tuzli, drugostepeni sud izveo valjan pravni zaključak da za predmetnu štetu ne postoji subjektivna odgovornost tuženih, jer je apelant i po ocjeni tog suda kod navedenih okolnosti imao mogućnost da traži blagovremeno raskid ugovora i povrat novčanih sredstava, dakle prije donošenja rješenja od 23. novembra 2001. godine, kada je izvršen upis u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji. Konačno, Vrhovni sud je konstatovao da je pri tome drugostepeni sud pravilno ustanovio da apelant nije dokazao ni visinu obične štete i izmakle koristi (odredba člana 189. st. 1. i 3. navedenog zakona), jer angažovani vještak finansijske struke nije imao na raspolaganju odgovarajuću materijalnu dokumentaciju na osnovu koje bi se mogla utvrditi zahtijevana šteta.
3. AP-1103/12
„M.A.K.K. Concord“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirza Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 013668 09 Pz od 10. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da iz stanja spisa proizilazi da je apelant kao osiguranik kod tuženog kao ugovarača osiguranja osigurao svoje vozilo marke Fiat Punto po polici osiguranja automobila broj 00581, zatim, da apelant obavlja registriranu djelatnost Rent-a-cara i da je sporno vozilo osigurano za period od 10. aprila do 10. novembra 2000. godine, kao i da je dana 19. aprila 2010. godine Dž.Z. preuzeo na korištenje sporno vozilo na period od 19. aprila do 22. aprila 2000. godine do 16 sati, te da nije vratio apelantu vozilo u dogovoreno vrijeme, pa je apelant prijavio nadležnoj PU Centar Sarajevo da vozilo nije vraćeno i podnio zahtjev za naknadu štete u vrijednosti nestalog automobila. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao na to da su u konkretnom slučaju stranke zaključile ugovor o osiguranju, polisu kasko osiguranja, a na polisi osiguranja naznačeni su uslovi kasko osiguranja i apelant je te uslove potpisao i saglasio se sa njima. Također, Kantonalni sud je naglasio da je prema uslovima Ugovora, rizik utaje pokriven samo ukoliko je vozilo vlasništvo kuće koja se bavi iznajmljivanjem vozila kako je i navedeno u uslovima osiguranja u odredbi člana 17. stav 11., kojom je regulisano da je rizik utaje pokriven ugovorom o Kasko osiguranju samo kod osiguranika koji se u vidu djelatnosti bavi iznajmljivanjem vozila i od utaje lica kojima je dato u najam, osim kod putničkih automobila i bicikla. Konačno, Kantonalni sud je konstatovao da kako se u konkretnom slučaju radi o osiguranju putničkog automobila, to je apelantov zahtjev neosnovan s obzirom na navedene uslove Kasko osiguranja.
4. AP-3896/12
Bajro Kljajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipraga, podnio je 29. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001892 11 Rev od 5. marta 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena stavi na raspolaganje drvne sortimente srednje kakvoće ili da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete, sve precizirano u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude je, pored ostalog, naglašeno da je među parničnim strankama nesporno da je na apelantovim parcelama izvršena sječa šume u toku 1993. i 1994. godine. Također, citirane su odredbe člana 376. st. 1. i 2. i člana 383. Zakona o obligacionim odnosima i navedeno je da se kod činjenice da je odlukom Narodne skupštine RS, koja je stupila na snagu 19. juna 1996. godine, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti, objavljeno u aprilu 1992. godine i ratno stanje, objavljeno u augustu 1995. godine, ima uzeti da sve do 19. juna 1996. godine apelant nije mogao da podnese tužbu radi naknade štete zbog nesavladivih prepreka, te da mu zbog tog zastoja zastarjelosti potraživanja, rokovi iz odredaba člana 376. st. 1. i 2. predmetnog zakona, počinju teći tek od 19. juna 1996. godine. U vezi s tim, konstatovano je da kako je apelant podnio tužbu radi naknade štete 28. februara 2007. godine, tj. nakon nepunih 11 godina od dana kada se ima uzeti da je počeo teći rok zastarjelosti potraživanja (19. juna 1996. godine), to se pravilnim ukazuje zaključak nižestepenih sudova da je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu odredaba člana 376. st. 1. i 2. pomenutog zakona.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-527/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić