Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-546/12 (M. S.,E. O., T. O.,D. S. i M. H.,V. B.,D.M.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-546/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Maja Sujoldžić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 101673 11 GŽ od 24. novembra 2011. godine;
Enes Oruč i Tenzila Oruč protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 005950 10 REV od 8. decembra 2011. godine;
Dragoljub Stojanov protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008753 08 GZ od 19. decembra 2011. godine;
Mejra Hajdarević protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 002788 10 REV od 24. novembra 2011. godine;
Vinka Blesić protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 021328 11 GŽ od 16. januara 2012. godine;
D.M. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 000965 10 REV od 12. juna 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-546/12
Maja Sujoldžić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 101673 11 GŽ od 24. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo na stanu i da joj pripadaju sva prava koja pripadaju nosiocima stanarskog prava, shodno odredbama Zakona o stambenim odnosima, što je tužena dužna priznati i trpjeti. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelantica nije dokazala materijalno-pravnim dokazima da je bila član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu (oca apelantice) i da je konstantno boravila na adresi predmetnog stana. S tim u vezi je dalje istaknuto da apelantica nije bila u kontinuiranom posjedu predmetnog stana i da nije živjela u ekonomskoj zajednici sa svojim ocem, pa s tim u vezi nije ni stekla pravo na posjed, odnosno korištenje predmetnog stana. Slijedom navedenog je zaključeno, u smislu odredbi člana 6. i člana 21. stav 2. navedenog Zakona, da u predmetnoj pravnoj stvarni nisu ispunjeni uslovi na osnovu kojih bi se utvrdilo da je apelantica stekla stanarsko pravo na spornom stanu.
2. AP-702/12
Enes Oruč i Tenzila Oruč (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Zenice, podnijeli su 20. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 005950 10 REV od 8. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji stana (iz 2000. godine) na kojem postoji stanarsko pravo, kojeg su zaključili prvotuženi kao prodavac i apelanti kao kupci, kao i da trpe posljedice takvog utvrđenja, slijedom čega je naloženo prvotuženom da apelantima izvrši povrat iznosa kupoprodajne cijene, dok je zemljišno-knjižnom uredu općinskog nadležnog suda naloženo da po pravomoćnosti presude izvrši brisanje stanja upisa u knjizi položenih ugovora izvršenog na osnovu tog poništenog ugovora. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je ugovor o korištenju predmetnog stana iz 1999. godine, na osnovu kojeg je naknadno zaključen sporni kupoprodajni ugovor, u suprotnosti sa odredbama člana 16. i 18b Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima FBiH, budući da je za predmetni stan podnesen zahtjev za povrat od strane člana porodičnog domaćinstva umrle prijeratne nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, kojem je pravosnažnim rješenjem nadležne općinske službe za stambene poslove 2005. godine utvrđeno pravo na povrat predmetnog stana. Slijedom navedenog je zaključeno da je sporni kupoprodajni ugovor ništav, budući da je poništen ugovor o korištenju stana koji se, u smislu odredbe člana 7. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, smatra zakonskom pretpostavkom za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana u smislu tog Zakona.
3. AP-722/12
Dragoljub Stojanov (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatan Romano, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008753 08 GZ od 19. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo otkupa stana, slijedom čega bi se tuženi obavezao da sa njim zaključi kupoprodajni ugovor pod uslovima iz Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova i to direktnom primjenom člana 12. navedenog Zakona. Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove postupka tuženom. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, već da ga je koristio po osnovu ugovora o zakupu kojeg je zaključio sa tuženim, pa se u konkretnom slučaju ne radi o stanu iz odredbe člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima čija je dodjela i prodaja regulisana Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, već se radi o stanu nastalom pretvaranjem poslovnog prostora u stambeni. Slijedom navedenog je zaključeno da nema osnova da se udovolji ostalim zahtjevima iz tužbe.
4. AP-749/12
Mejra Hajdarević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banovića, koju zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnijela je 23. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 002788 10 REV od 24. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je neprekidnim korištenjem stava u svrhu svoga doma, duže od osam godina, stekla stanarsko pravo na istom na koji način bi presuda po pravomoćnosti zamijenila rješenje o dodjeli stana na korištenje, te da se apelantici priznaju sva prava koja pripadaju nosiocu stanarskog prava u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su raniji korisnici spornog stana u stanu stanovali duže od osam godina, ali da se oni ne mogu tretirati kao bespravni korisnici istog u smislu odredbi člana 30. navedenog Zakona, zbog čega apelantica koja je bespravni korisnik stana od smrti ranijih korisnika nije osigurala pravnu poziciju za stjecanje stanarskog prava na predmetnom stanu prema pozitivnim pravnim propisima.
5. AP-804/12
Vinka Blesić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, koju zastupa Zoran Rakić, advokat iz Odžaka, podnijela je 27. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 021328 11 GŽ od 16. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ona nosilac stanarskog prava na stanu, te da se tužena obaveže da joj ga preda u posjed i raspolaganje. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelantica zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela neblagovremeno u smislu relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da joj je po sili zakona prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. S tim u vezi je navedeno da je takva odluka donesena u upravnom postupku, te da je apelantica imala mogućnost da osporava njihovu zakonitost. U tom smislu je zaključeno da ne može redovni sud u parničnom postupku preispitivati odluke organa uprave koje su donesene iz nadležnosti tog organa uprave.
6. AP-2674/12
D.M. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Trebinja, kojeg zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnijela je 17. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 000965 10 REV od 12. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je, između ostalog, tražio da se utvrdi ništavost ugovora o otkupu stana zaključen između njega kao prodavca i apelantice kao kupca i drugotužene u predmetnoj pravnoj stvari. Slijedom navedenog je dalje utvrđeno da nije valjan upis prava svojine u knjizi položenih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, pa je naloženo nadležnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove da izvrši brisanje ovog upisa. Apelantica je, također, obavezana da solidarno, zajedno sa ostalim tuženima, naknadi troškove postupka tužitelju. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je rješenje o dodjeli predmetnog stana apelantici poništeno presudom nadležnog suda, uslijed čega je zaključeno da je otpao pravni osnov temeljem kojeg je zaključen sporni ugovor o otkupu predmetnog stana. Dakle, zauzet je stav da je sporni ugovor ništav u smislu odredbi člana 52. Zakona o obligacionim odnosima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-546/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić