Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-561/12 (S. K.,M. V.,R.S. i M.D.,O. S.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-561/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Simeuna Krasić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 005444 11 Gž 2 od 12. decembra 2011. godine;

Milenko Vrhovac, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 003303 11 Gž 2 od 21. decembra 2011. godine;

R.S. i M.D., protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 003804 11 Gž od 15. decembra 2011. godine;

Ognjen Samardžija, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 007630 11 Gž od 10. maja 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-561/12

Simeuna Krasić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnijela je 9. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 005444 11 Gž 2 od 12. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelantica smetala tužitelja u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava stvarne službenosti prolaza pješice, zapregom, putničkim vozilom, teretnim vozilom i motorom, na način da je tokom mjeseca jula 2009. godine na mjestu gdje se službenost odvaja od seoskog puta postavila prepreku od četiri do šest drvenih kolaca određene visine preko kojih je razapela bodljikavu žicu i na taj način onemogućila tužitelja da prolazi putem do kuće, a 12. novembra 2009. godine na mjestu gdje se službenost odvaja od seoskog puta u određenoj dužini i širini, preorala zemljište, pa je naloženo apelantici da se ubuduće kloni navedenog i sličnog smetanja. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, pored ostalog, istakao da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja ispravno našao da je tužitelj spornim putnim pravcem prošao krajem maja 2009. godine, da ga apelantica u tome nije ometala, što proizilazi iz njegove izjave, da je tužitelj izjavio, da je ostavljao vozilo na putu kada se apelantica bunila da ne uništava travu i ne rovi put, da je apelantica tužitelja onemogućila prolaskom putem, prvo postavljanjem prepreke u vidu drvenih kolaca, a zatim preoravanjem, te da je apelantica na taj način učinila čin smetanja posjeda prava stvarne službenosti puta. Također, Okružni sud je naglasio da se prvostepeni sud, donoseći pobijanu odluku, pravilno pozvao na odredbe čl. 70. stav 3., 75. i 78. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima.

2. AP-1140/12

Milenko Vrhovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je 27. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 003303 11 Gž 2 od 21. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odlučeno je o apelantovom zahtjevu, da se utvrdi da su ga tuženi smetali u posljednjem mirnom posjedu nekretnina označenih kao k.č. 1480/1 i 1480/3 obje upisane u pl. 2059 KO Prnjavor, na način pobliže preciziran u izreci prvostepenog rješenja. Naime, Okružni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je pravilan stav da prvostepenog suda da drugotuženi i četvrtotuženi nisu pasivno legitimisani u predmetnoj parnici. Nadalje, Okružni sud je ukazao na to da je kopanje, skidanje i odvoženje zemlje sa apelantovog dijela nekretnina i dijela državnih nekretnina koje je koristio prvotuženi, a koje su podupirale apelantovo zemljište, koje je u višem nivou, vršila mehanizacija prvotuženog i trećetuženog, koji su u preduzetim radnjama potkopavanja zemljišta i vađenjem odvodnih cijevi smetali apelanta u mirnom i faktičkom posjedu njegovih utuženih nepokretnosti. Isto tako, Okružni sud je istakao da kako prvotuženi i trećetuženi, kao pravna lica imaju svoj subjektivitet, a utvrđeno je da su njihove mašine izvodile radove na predmetnim nepokretnostima, tada su oni pasivno legitimisani u predmetnoj parnici za smetanje posjeda. Također, Okružni sud je naglasio da su analognom primjenom odredbi čl. 172. i 170. Zakona o obligacionim odnosima, kojima je istina regulisana odgovornost za štetu, u konkretnoj pravnoj stvari pasivno legitimisani prvotuženi i trećetuženi, koji su izvodili radove na predmetnom zemljištu, dok je odgovornost direktora odnosno vlasnika drugotuženog B.B. i četvrtotuženog M.D. supsumirana u odgovornosti prvotuženog GP „Gradip“ a.d. Prnjavor i trećetuženog GP „Ljubić“ a.d. Prnjavor, jer su oni postupali i preduzimali radnje u ime i za račun imenovanih građevinskih preduzeća, a ne u svoje ime, pa zato oni i ne odgovaraju po pravilima subjektivne odgovornosti, nego objektivne odgovornosti.

3. AP-1154/12

R.S. i M.D. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banja Luke, podnijele su 28. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 003804 11 Gž od 15. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelantica za pružanje posjedovne zaštite na nekretninama, pobliže preciziranim u izreci prvostepenog rješenja, na način da se utvrdi da je prvotuženi organizovao i angažovao, te uveo u posao drugotuženog, a ovaj po njegovom nalogu dana 25. marta 2009. godine u selu Maslovare, na dijelu magistralnog puta Kotor Varoš – Teslić, koji graniči sa parcelama apelantica, zauzeo zemljište u obimu i površini kako je to utvrđeno prvostepenim rješenjem, na taj način što je porušio ogradu sa betonskim stubovima i zauzeo zemljište apelantica na koje je posuo tucani kamen, a kasnije postavio trotoar pokraj magistralnog puta na zauzetom zemljištu, te 50 betonskih stubova pobacao dublje na parcele apelantica, čime je onemogućio apelantice u dotadašnjem načinu korištenja spornih parcela (u zauzetom dijelu), kao i zahtjev za uspostavu pređašnjeg stanja uklanjanjem trotoara sa zauzetog zemljišta i postavljanjem ograde kakva je bila prije rušenja, uz zabranu navedenog ili sličnog smetanje državine apelantica. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, citirao odredbu člana 631. Zakona o obligacionim odnosima i naglasio da među strankama nije sporno da su tuženi zaključili Ugovor o izvođenju radova na sanaciji pješačkih trotoara na području općine Kotor Varoš. Također, Okružni sud je konstatovao da po ocjeni tog suda traženo utvrđenje bez kondemnatornog rješenja nema nikakve svrhe jer uspostava pređašnjeg stanja rušenjem građevinskog objekta nije moguća, a to znači da se u konkretnoj parnici nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev za uklanjanje građevinskog objekta (trotoara) čijom izgradnjom je izvršen čin smetanja, kod nesporne činjenice da je drugotuženi radio po nalogu prvotuženog.

4. AP-2954/12

Ognjen Samardžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Miroslava Drinić, advokat iz Gradiške, podnio je 6. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 007630 11 Gž od 10. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev da sud utvrdi da je tuženi smetao apelanta u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu porodične kuće-vikendice, na način da je neovlašteno prekinuo snabdijevanje električnom energijom kuće u vlasništvu apelanta i na taj način promijenio dotadašnji mirni i faktički posjed apelanta na istoj kući i da se naloži tuženom da odmah uspostavi pređašnje stanje posjeda tako da izvrši priključenje električne energije na kući-vikendici apelanta, radi urednog snabdijevanja električnom energijom na dotadašnji način, sa strujnog sata koji postoji na banderi, te da se zabrani tuženom da ubuduće na isti ili sličan način smeta apelanta u mirnom i faktičkom posjedu. Naime, Okružni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, istakao da je u konkretnom slučaju apelant dužan da trpi posljedice isključenja svoje kuće sa niskonaponske mreže, po nalogu tuženog, jer se sa „Elektrodistribucijom“ Gradiška ne nalazi ni u kakvom pravnom odnosu na osnovu kojeg bi crpio posebna, samostalna ovlaštenja, mimo tuženog, koji kao registrovani potrošač električne energije ima pravo da zahtijeva isključenje električne energije sa elektroenergetske mreže u staroj kući. Nadalje, Okružni sud je ukazao na to da se apelant nalazi u statusu indirektnog kupca, kome je za preuzimanje električne energije preko mjernog uređaja tuženog potrebna suglasnost distributera i tuženog, u skladu sa članom 55. stav 1. Općih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom. Isto tako, Okružni sud je naglasio da kako je „Elektrodistribucija“ ovlaštena na isključenje krajnjeg kupca sa elektroenergetske mreže na njegov zahtjev, prema članu 102. navedenih općih uslova, proizilazi da su radnici nadležnog organa izvršili spornu radnju i da je njihovo postupanje bilo pravno dopušteno, te da u navedenom slučaju nema smetanja posjeda. Konačno, Okružni sud je konstatovao da se ispravno žalbom tuženog ukazuje da u konkretnom slučaju, usljed činjenice da je srušena stara kuća preko koje se apelantova kuća kablom snabdijevala električnom energijom, nije moguća uspostava pređašnjeg stanja, te da je izrekom pobijanog rješenja naložena uspostava stanja koje ne odgovara pređašnjem.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-561/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-561/12 (S. K.,M. V.,R.S. i M.D.,O. S.) | Sudska praksa | Aktio