Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-609/12 (D. Z.,M. M., D. M. i M. S.,M. G.)
Odluka donesena 10. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-609/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dženana Zijadić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001699 10 Rev od 15. novembra 2011. godine;
Midhat Merdan, Džemila Merdan i Mediha Silajdžić rođ. Merdan, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 002466 10 Rev od 10. januara 2012. godine;
Momčilo Glamočić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 Mal 000965 11 Gž od 9. februara 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-609/12
Dženana Zijadić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Mile Ivančić, advokat iz Livna, podnijela je 13. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001699 10 Rev od 15. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, radi naknade nematerijalne i materijalne štete, osporenom konačnom odlukom odlučeno je na način preciziran u izreci presude. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da u okolnostima konkretnog slučaja, shodno odredbi člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, koja u stavu 2., u relevantnom dijelu propisuje da se prilikom odlučivanja o visini naknade vodi računa da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom, taj sud cijeni da je pravična naknada za pretrpljene fizičke bolove 1.000,00 KM, a za pretrpljeni strah 400,00 KM (umjesto iznosa od 3.000,00 KM, odnosno 2.000,00 KM, dosuđenih nižestepenim presudama). U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da priroda povrede, vremenski period boravka apelantice u bolnici, a posebno intenzitet i dužina trajanja fizičkih bolova i straha ne opravdavaju veće iznose naknade štete, a sve nelagodnosti koje su utvrđene da apelantica ima u svakodnevnom životu pravo su relevantne i razmatraju se u okviru duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti, kao samostalnom obliku štete. Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da joj je tuđu pomoć i njegu pružala ustanova koja se bavi pružanjem takve pomoći i da joj je platila dosuđeni iznos od 2.000,00 KM za pruženu uslugu, a to podrazumijeva da su joj takvu vrstu pomoći pružili članovi porodice besplatno, te se u tom slučaju naknada za takvu pomoć i njegu određuje i dosuđuje po neto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć pružena, bila sposobna pružiti takvu uslugu. Dakle, Vrhovni sud je konstatovao da kako apelantica nije dokazala da takva osoba postoji u mjestu gdje joj je pružena ta vrsta usluge, to u takvoj situaciji, po ocjeni tog suda, apelantici za taj vid štete pripada iznos od 300,00 KM.
2. AP-1499/12
Midhat Merdan, Džemila Merdan i Mediha Silajdžić rođ. Merdan (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kiseljaka, podnijeli su 24. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 002466 10 Rev od 10. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da je, imajući u vidu činjenično utvrđenje, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 174. stav 1. u vezi sa članom 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, čl. 10. i 32. Općih uslova o isporuci električne energije i člana 55. Zakona o električnoj energiji, kada je odbio apelante sa predmetnim tužbenim zahtjevom. Naime, Vrhovni sud je naglasio da tužena i po ocjeni tog suda nije odgovorna po principu objektivne odgovornosti za štetu prouzrokovanu smrću njihovog oca i supruga od strujnog udara u dodiru sa električnim vodom koji se nalazio na zemlji u groblju, jer je u toku postupka dokazala da nije mogla ni predvidjeti niti izbjeći postupke poginulog, imajući u vidu utvrđenje nižestepenih sudova da su bez njenog znanja treće lice i prednik apelanata vršili popravke na priključku električne energije na kuću I.M., a što nisu smjeli.
3. AP-1554/12
Momčilo Glamočić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, podnio je 26. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 Mal 000965 11 Gž od 9. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati naknadu neimovinske štete, za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda prouzrokovane klevetom, u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju presude su, između ostalog, citirane odredbe člana 1. stav 1. i člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, kao i člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te je istaknuto da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tuženi iznoseći podatke koji su navedeni u pismenom podnesku Ombudsmenu RS od 11. novembra 2003. godine identifikovao apelanta, kao bolesnog čovjeka koji se liječi na psihijatriji, koji piše nebuloze obraćajući se Općini Kneževo, koji je otuđio određeni novčani iznos kao funkcioner Općinske organizacije Crvenog krsta, koji je prostorije koje je Općina Kneževo dodijelila Crvenom krstu, iznajmio za vulkanizersku radnju, kao i da je pismeno obraćanje navedenoj općini namjera apelanta da provocira i šikanira, u kojim radnjama se ogleda kleveta u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Shodno navedenom, naglašeno je da je po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud pravilno sudio, kada je zaključio da apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje i nastupjele štete u vidu pretrpljenih duševnih bolova, koja je uslov za obavezivanje tuženog na naknadu nematerijalne štete. Konačno, Okružni sud je konstatovao da je to iz razloga što na strani apelanta nedostaju dokazi kojima bi se dokazalo da je apelant trpio duševnu bol usljed iznesenih navoda u predmetnom podnesku.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-609/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić