Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-621/12 (A. K.,M. P.,S. S. i G. S.,V. B.,J. M.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-621/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

A. K., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049403 10 REV od 9. novembra 2011. godine;

Mileva Pelemiš, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000 571 10 REV od 10. maja 2012. godine;

Slobodanka Simić i Goran Simić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002741 11 GŽ od 26. aprila 2012. godine;

V. B., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i

Hercegovine broj 65 0 P 044749 12 REV od 7. juna 2012. godine;

Jasna Marenjak, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 001880 11 REV od 15. augusta 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-621/12

A. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pule, Republika Hrvatska, koju zastupa Jadranka Ivanović advokatica iz Banja Luke, podnijela je 13. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049403 10 REV od 9. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja A.B. kojim je tražio da se utvrdi da su njegova majka A.B. i M.B. tokom trajanja bračne zajednice stekli zajedničku imovinu-stambeno poslovnu zgradu i pomoćne zgrade u Banja Luci, te da se suvlasnički dio A.B. izdvaja iz zaostavštine M.B. što su apelantica i drugi tuženi dužni trpjeti. Također, osporenom odlukom poništena je odluka kojom je odbačen kao nedopušten tužbeni zahtjev A.B. kojim je tražio da se tvrdi da su A.B. i M.B. stekli pravo posjeda sa dijelovima ½ na parcelama u Banja Luci i pravo suvlasništva i sukorištenja na drugim parcelama, bliže navedenim u dispozitivu presude, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Pored toga, odbijen je apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je po osnovu ličnog doprinosa radom, ulaganjem i sticanjem imovine u zajedničkom domaćinstvu sa roditeljima A.B. i M.B. stekla 1/5 dijela suvlasništva na spornom stambeno poslovnom objektu u Banja Luci, te da se iz zaostavštine M.B. izdvoji suvlasnički dio od 1/5 na svim nekretninama M.B. u korist apelantice, a što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se izdvojene nekretnine upišu na apelantičino ime u zemljišnoj knjizi i katastru nekretnina. U odnosu na odbijajući dio apelantičinog protivtužbenog zahtjeva sud se pozvao na odredbe člana 35. Zakona o nasljeđivanju kojim je propisano da potomci ostaviočevi koji su živjeli u zajednici sa ostaviocem i svojim radom ili na drugi način mu pomagali u privređivanju imaju pravo zahtijevati da im se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti. Međutim, sud je na osnovu dokaza u spisu zaključio da apelantica u konkretnom slučaju nije doprinijela povećanju imovine ni ekonomskim promjenama u stanju i vrijednosti imovine svojih roditelja na način kako ističe u protivtužbi, zbog čega je njen protivtužbeni zahtjev neosnovan.

2. AP-2445/12

Mileva Pelemiš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Osmaka, koju zastupa Janko Nikolić advokat iz Zvornika, podnijela je 29. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 000 571 10 REV od 10. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice D.F. kojim je tražila da se utvrdi da je po osnovu naslijeđa iza umrlog oca V.P. stekla pravo svojine i posjeda u dijelu 1/2 na nekretninama u Osmacima koje su upisane u katastarskom operatu na apelantičino ime sa 1/1 dijela, te da je apelantica dužna trpjeti da se tužiteljica uknjiži kao posjednik navedenih nekretnina sa dijelom 1/2, i da se u postupku diobe izdvoji tužiteljicin idealni dio navedenih nekretnina. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica pravo na nasljeđe na spornim nekretninama sa dijelom 1/2 ostvarila u ostavinskom postupku nakon smrti oca V.P. na osnovu ostavinskog rješenja broj O 137/83, pa joj pripada pravo da zahtijeva upis prava suvlasništva i suposjeda sa dijelom 1/2, budući da je u zemljišnoj knjizi apelantica bila upisana na navedenim nekretninama sa dijelom 1/1.

3. AP-2501/12

Slobodanka Simić i Goran Simić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnijeli su 4. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002741 11 GŽ od 26. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice T.C. kojim je tražila da se utvrdi da je stekla pravni osnov da joj se prizna pravo vlasništva na stanu u Brčkom, što su apelanti kao pravni sljednici P.S. dužni priznati i dozvoliti da se tužiteljica na osnovu presude u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik i posjednik stana sa dijelom 1/1. U postupku je utvrđeno da su tužiteljica i prednik apelanata na spornom stanu upisani kao suvlasnici sa dijelom 1/2, ali da su 2007. godine postigli dogovor o prodaji suvlasničkog dijela od strane P.S. za što je tužiteljica P.S. isplatila ugovorenu kupoprodajnu cijenu i nastavila koristiti predmetni stan, o čemu su tužiteljica i P.S. sačinili „potvrdu“ koju je sud ocijenio kao punovažan ugovor o prodaji stana, te da su stoga ispunjene pretpostavke za sticanje prava vlasništva tužiteljice na predmetnom stanu u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o vlasničkim i dugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.

4. AP-3311/12

V. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Zajednička Advokatska Kancelarija Amir Salihagić i Armin Mušija iz Sarajeva, podnio je 11. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044749 12 REV od 7. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je temeljem dosjelosti postao vlasnik više nekretnina u Butmiru Donjem i Rakovici, što su tuženi B.K., M.K., V.B. i S.T. dužni priznati i trpjeti da se apelant upiše kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1. U postupku je utvrđeno da apelant nije ispunio uslove za sticanje prava vlasništva po osnovu dosjelosti na pojedinim nekretninama bliže navedenim u dispozitivu presude, budući da nije bio savjestan i zakonit posjednika nekretnina deset godina, dok je u odnosu na pojedine nekretnine sud utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih, budući da su sporne nekretnine upisane kao vlasništvo 1/1 trećih lica, a ne kao vlasništvo tuženih.

5. AP-3522/12

Jasna Marenjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Našica, Republika Hrvatska, koju zastupa Ilija Andrić advokat iz Modriče, podnijela je 5. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 001880 11 REV od 15. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je kao zakonska nasljednica iza umrle majke M.D. postala vlasnik stana u Šamcu koji je porušen, te da se tužena Opština Šamac obaveže da joj obezbijedi i preda u posjed i svojinu drugi odgovarajući stan ili joj isplati novčani iznos na ime porušenog stana. U postupku je utvrđeno da apelantičina umrla majka M.D. na spornom stanu nije stekla pravo vlasništva prije smrti, nego je imala stanarsko pravo na stanu, koje u smislu člana 2. stav 2. Zakona o nasljeđivanju nije podobno za nasljeđivanje, a osim toga, stanarsko pravo M.D. nije u upravnom postupku preneseno na apelanticu, te i zbog toga apelantica nema pravni osnov za predaju u posjed i sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu, niti odgovarajućem drugom stanu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 621/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-621/12 (A. K.,M. P.,S. S. i G. S.,V. B.,J… | Sudska praksa | Aktio