Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-625/12 (S. B.,P.D.,F. O. i N. S. i Z. K.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-625/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj AP-625/12, rješavajući apelacije Slavka Brkovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Slavko Brković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 000551 10 Rev od 30. novembra 2011. godine;

P.D., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 004883 11 Rev 2 od 22. novembra 2011. godine;

Fahrudin Osmanlić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000940 10 Rev od 15. decembra 2011. godine;

Nijaz Sultić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004379 12 Gž od 14. februara 2012. godine;

Zdravko Kordić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 020844 11 Rev od 22. maja 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-625/12

Slavko Brković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnio je 14. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 000551 10 Rev od 30. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbačena je apelantova tužba u dijelu kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu za period od 28. augusta 2006. do 16. decembra 2007. godine na ime neisplaćenih plaća isplati određeni novčani iznos i na ime povezivanja radnog staža za isti period uplati doprinose za PIO. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je po ocjeni tog suda, presudom Osnovnog suda u Foči od 15. januara 2008. godine pravosnažno presuđeno u pogledu zahtjeva apelanta da se poništi kao nezakonita odluka tuženog od 28. augusta 2006. godine kojom je apelantu prestao radni odnos i da se tuženi obaveže da ga vrati na rad. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je tek tužbom podnesenom prvostepenom sudu 16. decembra 2008. godine apelant tražio i isplatu neisplaćenih plaća za period od 28. augusta 2006. do 15. decembra 2008. godine. Konačno, Vrhovni sud je ukazao na to da je odredbom člana 105. stav 2. Zakona o radu propisano da radnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, kao i na to da kada se ima u vidu da je apelant za povredu svojih prava saznao 28. augusta 2006. godine, kada mu je prestao radni odnos i kada više nije primao plaću, onda se njegova tužba, podnesena 16. decembra 2008. godine, u pogledu njegovih potraživanja od 28. augusta 2006. do 16. decembra 2007. godine ukazuje neblagovremenom.

2. AP-863/12

P.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupaju Borislav Stojaković i Alenka Stojaković-

Đukić, advokati iz Brčkog, podnio je 5. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 004883 11 Rev 2 od 22. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio poništenje rješenja tužene od 6. decembra 2000. godine o prestanku radnog odnosa i povratak na posao. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naglasio da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da se odluka organa uprave kojom je povrijeđeno neko pravo službenika-zaposlenika može pobijati pred sudom u roku propisanim članom

137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama), odnosno članom 103. Zakona o radu, koji se primjenjuje na osnovu člana 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama, ako nije postupljeno na način propisan čl. 135. i 136. Zakona o radnim odnosima i plaćama (konkretna situacija), da je taj rok po svojoj prirodi prekluzivni i da na isti sud pazi po službenoj dužnosti. Isto tako, Vrhovni sud je istakao da, s obzirom na navedeno, tj. da se zaštita povrijeđenih prava iz radnog odnosa može tražiti samo u roku propisanom navedenim zakonskim odredbama, te da se propuštanjem tih rokova gubi pravo na sudsku zaštitu, a kod utvrđene činjenice da je apelant saznao za povredu svojih prava 2000. godine i podnio tužbu 2003. godine, to su nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama, odnosno član 103. Zakona o radu, kada su tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužene odbili.

3. AP-946/12

Fahrudin Osmanlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 13. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000940 10 Rev od 15. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište: akt – obavještenje o rezultatima javnog konkursa prvotužene od 9. aprila 2007. godine, rješenje drugotužene od 25. maja 2007. godine, rješenje o izboru kandidata A.S. od 27. aprila 2007. godine i konkurs o izboru načelnika odjeljenja za administraciju Sapna u MUP-u TK (na koje radno mjesto je konkurisao i apelant) i predmet vrati prvotuženoj na ponovni postupak i odlučivanje. U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno da je osporavanim odlukama odlučivano o izboru kandidata prijavljenih na konkurs i postignutim rezultatima, ali za radno mjesto državnog službenika u MUP-u TK, te da se predmetni sporni odnos mogao raspraviti samo prema organu, odnosno pravnoj osobi u čije ime je prvotužena i raspisala javni konkurs, a to je TK – MUP, kako su pravilno zaključili i nižestepeni sudovi, kada su ocijenili da tuženi nisu pasivno legitimisani u konkretnom sporu. Također, naglašeno je da je TK – MUP donio rješenje o postavljenju državnog službenika od 27. aprila 2007. godine čije se poništenje traži tužbom u kojoj kao tuženi nije označen TK.

4. AP-1242/12

Nijaz Sultić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula iz Sarajeva, podnio je 4. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004379 12 GŽ od 14. februara 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. i 27. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužene od 27. decembra 2007. godine i 5. marta 2008. godine, zatim, utvrđenje njegovog prava na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla u određenom mjesečnom iznosu počev od 27. decembra 2007. godine i obavezivanje tužene da mu za period od 27. decembra 2007. godine do donošenja presude isplati određeni novčani iznos. Sud BiH je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbe člana 26. st. 2. i 3., člana 46. i člana 47. stav 3. Pravilnika o plaćama i drugim naknadama profesionalnih vojnih lica na službi u Ministarstvu odbrane BiH i Oružanim snagama BiH i konstatovao da su oba navedena rješenja zasnovana na pravilnoj primjeni odredbi člana 26. st. 2. i 3. predmetnog pravilnika, kao i da apelantu, pošto je je ostvario pravo na troškove odvojenog života od porodice u smislu odredbe člana 47. stav 3. navedenog pravilnika, ne pripada i naknada za međugradski prevoz.

5. AP-2515/12

Zdravko Kordić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nenad Gvozdić, advokat iz Mostara, podnio je 4. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 020844 11 Rev od 22. maja 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju više puta. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su njegova prava po osnovu radnog odnosa kod tuženog povrijeđena dana 1. decembra 2006. godine od kada mu se onemogućuje obavljanje poslova i radnih zadataka stručnog savjetnika kod tuženog, nakon što mu je istekao privremeni ugovor o radu sa Predsjedništvom BiH, da se tuženom naloži da mu omogući dalje obavljanje poslova i radnih zadataka stručnog savjetnika, da mu tuženi isplati naknade plaća i razlike naknada plaća počev od 1. decembra 2006. do 1. novembra 2010. godine u određenom novčanom iznosu, te da mu tuženi uplati doprinose za PIO za isti period u određenom novčanom iznosu kod nadležnog fonda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da kako je apelant u konkretnoj pravnoj stvari, kao državni službenik u organu državne službe kantona, sa izloženim pravima pripadajućim prema odredbama člana 20. stav 2. Zakona o državnoj službi u F BiH, sklapanjem ugovora o radu sa Uredom Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda zasnovao radni odnos dok traje mandat člana Predsjedništva BiH, popunjavajući radno mjesto „saradnik u Kabinetu“, čime nije imenovan na položaj savjetnika, na koji način bi se smatralo da je na odsustvu od trenutka kada je imenovan, te da se može vratiti na isto ili slično radno mjesto najkasnije u roku od mjesec dana od kada prestaje njegovo imenovanje, ako postoji slobodno radno mjesto, to se zaključak drugostepenog suda da nisu ostvarene materijalno pravne pretpostavke osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva pokazuje pravilnim.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-625/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-625/12 (S. B.,P.D.,F. O. i N. S. i Z. K.) | Sudska praksa | Aktio