Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-632/12 (R. S., M. B., N. R., P. D. i A. L.,M. Č.,Z. B. i R. B.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-632/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelantah, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Rešad Stočanin, Miroslav Benković, Nejra Runić, Predrag Doder i Anton Lovrenović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 3 P 004397 11 Gž od 15. novembra 2011. godine;

Mira Čvoro, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000071 09 Rev od 8. decembra 2011. godine;

Zaim Bukvić i Ramiz Bukvić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 001147 10 Rev od 24. januara 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-632/12

Rešad Stočanin, Miroslav Benković, Nejra Runić, Predrag Doder i Anton Lovrenović (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Sarajeva, koje zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 14. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 3 P 004397 11 Gž od 15. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da se obaveže tužena da im isplati razliku plate za period od februara 2008. do aprila 2011. godine, kao i da uplati doprinose za PIO i zdravstvo, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno da su neprihvatljivi navodi žalbe da su apelanti tokom cijelog postupka isticali nezakonitost rješenja tužene o prestanku ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora i odluke tužene povodom izjavljenih prigovora apelanata, upravo iz razloga što su apelanti propustili da u zakonskom roku tužbom ospore zakonitost izmijenjenog ugovora o radu i odluke kojom je tužena odbila prigovore apelanata (pojedinačno) u vezi s izmijenjenim ugovorom o radu, pa je rješenje tužene kojom odbija prigovor apelanata postalo konačno i pravosnažno, a samim tim su i zakonita rješenja kojima su apelanti nakon potpisivanja izmijenjenog ugovora o radu, u skladu sa članom 8. Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta kod tužene raspoređeni na radna mjesta i obračun plate radnog mjesta im je umanjen u zavisnosti od ispunjavanja uslova stručne spreme za: 20 % - VSS, 15 % - VŠS i 10 % - SSS. Osim toga, konstatovano je da prema odredbi člana 48. Zakona o radu u institucijama BiH zaposlenik ima pravo na platu radnog mjesta na koje je raspoređen u skladu sa ugovorom o radu, koji osim uslova složenosti poslova predviđa još i stepen stručne spreme, a to znači da zaposlenici koji su raspoređeni na radna mjesta za koja je potreban viši stepen stručne spreme od one koju posjeduju, bez obzira što je složenost poslova ista, ne moraju ostvariti i isti koeficijent za obračun plate.

2. AP-846/12

Mira Čvoro (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lopara, podnijela je 2. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000071 09 Rev od 8. decembra 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 27. juna 2013. godine i 7. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište slijedeći akti prvotužene: ugovor o radu na određeno vrijeme od 10. marta 2004. godine, sporazumi o produženju ugovora o radu na određeno vrijeme od 7. maja i 3. juna 2004. godine, rješenje od 14. septembra 2004. godine i ugovori o radu na neodređeno vrijeme zaključeni između prvotužene i drugotuženog, trećetuženog i četvrtotužene, te da se obaveže prvotužena da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da joj prizna sva prava iz radnog odnosa od 8. oktobra 2004. godine pa nadalje. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da su na osnovu ispravno utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi pravilno odbili apelanticin tužbeni zahtjev, izražavajući shvatanje da je prvotužena u svemu postupila prema odredbama Zakona o sudovima i sudskoj službi, Zakona o radu, Pravilnika o utvrđivanju kriterija za određivanje potrebnog broja administrativnog i tehničko – pomoćnog osoblja u sudovima RS i svog Pravilnika o unutrašnoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz aprila 2004. godine, te da drugotuženi, trećetuženi i četvrtotužena ispunjavaju sve uslove za izbor na radna mjesta na koja su raspoređeni.

3. AP-1472/12

Zaim Bukvić i Ramiz Bukvić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tomislavgrada, koje zastupa Mile Ivančić, advokat iz Livna, podnijeli su 23. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 001147 10 Rev od 24. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, radi zaštite prava iz radnog odnosa i isplate, osporenom konačnom odlukom odlučeno je na način definisan u izreci presude. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da su kod činjenice da je rješenjima Federalne komisije za implementaciju člana

143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) od 28. novembra 2003. godine apelantima priznat status zaposlenika na čekanju posla (stav 2. člana 143. ZOR-a), nižestepeni sudovi pravilno predmetni slučaj rješavali primjenom odredbi člana 143. ZOR. Nadalje, navedeno je da zbog toga nije bilo od značaja utvrđivati iz kojih razloga je apelantima prestao radni odnos kod tuženog, kao i da je intencija zakonodavca bila da svi koji su do stupanja na snagu ZOR-a ostali bez posla, budu vraćeni na posao, pogotovo ako je razlog ostajanja bez posla bio rat i ratna dešavanja. Također, naglašeno je da su u novonastaloj zakonodavno-pravnoj situaciji, a u vezi sa ostvarivanjem i realizacijom prava, konkretno u vezi sa članom 143. ZOR, apelanti u zakonom propisanom roku ostvarili zaštitu svog prava kada im je kao zaposlenicima koji su se zatekli u radnom odnosu na dan 31. decembar 1991. godine, priznat status zaposlenika na čekanju posla. Isto tako, ukazano je na to da apelanti nisu postupili po uputama iz predmetnih rješenja, nego su tužbe podnijeli tek 2005. godine, te da tokom postupka nisu dokazali da ih poslodavac u roku od šest mjeseci po stupanju na snagu ZOR-a, nije pozvao na rad zbog diskriminacije po bilo kom osnovu, niti da je u roku od jedne godine od vremena kada im je prestao radni odnos u smislu stava 4. člana 143. ZOR-a, zaposlio drugo lice (član 143. stav

8. ZOR) iste kvalifikacije ili stepena stručne spreme, pa se ne mogu pozivati na odredbe člana 5. ZOR-a.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-632/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-632/12 (R. S., M. B., N. R., P. D. i A… | Sudska praksa | Aktio