Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-692/12 (I.A.,B. K.,E. H.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-692/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

I.A., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 K 003866 11 Kžž 2 od 1. decembra 2011. godine;

Branislav Kulišić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 003787 11 Kžk od 21. decembra 2011. godine;

Edin Haskić, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 004068 12 Kž od 6. aprila 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-692/12

I.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Vlado Slišković, advokat iz Kiseljaka, podnio je 20. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 K 003866 11 Kžž 2 od 1. decembra 2011. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno da kada se ima u vidu nesporna činjenica da je oštećeni K.K. u toku kritične noći, nanio tjelesne povrede D.A., apelantovom sinu, onda se logičnim izvodi zaključak, da je upravo samo apelant imao konkretan motiv i valjan razlog, a time i povod da se obračuna sa oštećenim K.K., pa tako i da mu nanese tjelesne povrede. Također, istaknuto je da kada se analiziraju iskazi svjedoka i kada se dovedu u međusobnu vezu sa materijalnim dokazima u spisu, onda se po ocjeni suda, nespornim izvodi zaključak da je upravo apelant, u svemu postupio na način opisan u izreci presude, te time na štetu oštećenog K.K. počinio predmetno krivično djelo.

2. AP-1056/12

Branislav Kulišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnio je 20. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 003787 11 Kžk od 21. decembra 2011. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naglasio da pri utvrđenom činjeničnom stanju taj sud nije mogao prihvatiti navode odbrane da je apelant postupao u nužnoj odbrani, koja po članu 11. navedenog zakona isključuje postojanje krivičnog djela. Naime, Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju i apelant bio napadač, jer je, u najmanju ruku, pristao na fizički obračun sa oštećenim, pa se ne može ni pozivati na nužnu odbranu. Nadalje, Okružni sud je naveo da nema sumnje da je apelant u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem, jer sam način izvršenja djela daje dovoljno osnova za zaključak da je bio svjestan da ispaljivanjem jednog metka iz vatrenog oružja – pištolja u nogu oštećenog može prouzrokovati tešku tjelesnu povredu i da je htio nastupanje takve posljedice, te da su se u njegovim radnjama pobliže preciziranim u izreci presude stekla sva obilježja navedenog krivičnog djela. Na kraju, Okružni sud je konstatovao da je iz tih razloga, našavši da ne postoje okolnosti koje dovode u pitanje uračunljivost apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela, taj sud i oglasio apelanta krivim za predmetno krivično djelo.

3. AP-2856/12

Edin Haskić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 30. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 004068 12 Kž od 6. aprila 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Naime, u obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je u konkretnom slučaju na osnovu slobodne ocjene dokaza sud zaključio da je izvan svake razumne sumnje prihvaćenim dokazima tužilaštvo dokazalo da je apelant počinio krivično djelo na način, mjesto i vrijeme kako je to navedeno u izreci presude. Dakle, navedeno je da je na osnovu prikupljenih i neposredno izvedenih dokaza, pouzdano utvrđeno da je kritičnog dana apelant na seoskom putu u mjestu Šenkovići sačekao oštećenog N.P., u blizini puta ispod štale, te mu drvenom motikom zadao više udaraca u predjelu glave i leđa uslijed kojih udaraca je oštećeni zadobio tešku tjelesnu ozljedu. Shodno tome, konstatovano je da kako su se u takvom ponašanju apelanta stekla sva bitna obilježja bića predmetnog krivičnog djela, to je sud za navedeno krivično djelo apelanta oglasio krivim.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-692/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-692/12 (I.A.,B. K.,E. H.) | Sudska praksa | Aktio